Julio Jurenito, 22. veljače 2018. godine

Strogo gledajući, Julio Jurenito je slaba knjiga. Ne znam zašto o njoj i dalje razmišljam, evo već skoro cijeli tjedan nakon što sam je pročitao. Ma znam zapravo - razmišljam zbog Ilje Erenburga, ali ne bih ni o njemu razmišljao da je knjiga posve slaba. Ima ipak u njoj nečega što mi ne da da je posve zaboravim pa sam je već nekoliko puta ponovno prelistao zastajući na papirićima koje sam polijepio po njenim stranicama da zabilježim zanimljive komade. Ima tih papirića mnogo i na svakoj drugoj stranici je biser.

Erenburg je Jurenita objavio 1921. godine, kad je svijet bio još pod snažnim utjecajem nedavno završenog rata i ruske revolucije. Idoli su pali, milijuni ljudi su poubijani, a svijet se ukazao kao posve nesigurno i zlo mjesto u kojem su stare vrijednosti bile uzdrmane do temelja. U takvoj su atmosferi jedni pokušavali živjeti što je žešće moguće, a drugi su se pitali za što se uopće može živjeti. Ratovali su Grci i Turci, Turci i Armenci, Francuzi i Turci, Poljaci i Sovjeti. Benito Mussolini postaje talijanski premijer (1922). Negdje u to doba, Picasso, Ehrenburgov prijatelj, slika Tri glazbenika, a Duchamp odlučuje da će početi igrati šah.

Pablo Picasso, Tri glazbenika, 1921.

I Erenburgu je u tom svijetu teško bilo vidjeti dobrotu i vrijednost, a i svoje mjesto. No, jasno je vidio je da će stvari biti još gore. Roman sadrži sablasno točnu najavu holokausta, dvadesetak godina prije nego što će se dogoditi.

Ilja Erenburg bio je, naime Židov. Između ostalog. Koliko god da je nekim Židovima u to doba ta činjenica bila sporedna, dvadeset godina kasnije nikome od njih neće biti sporedna jer onima koji su ih htjeli uništiti nije bilo ni malo važno što bilo koji od njih misli o svom židovstvu. Stoga ga se nitko nije mogao olako ni odreći pa ni Ilja Erenburg, premda bi u nekim drugim okolnostima Židov Erenburg bio nešto posve drugo. Erenburg je, kao i Cohen, mogao biti sve i svatko, a i bio je donekle - od "najbolje odjevenog muškarca u Montrealu" do "zen redovnika", družeći se u Parizu, u izgnanstvu iz carske Rusije s Picassom, Riverom i Modiglianijem.

Ali 1941. godine ni Erenburg, a ni jedan drugi Židov nije mogao reći "Ja nisam Židov". I upravo su te godine Drugog svjetskog rata i Erenburgova uloga u njima, na sovjetskoj strani, ono zbog čega i dalje razmišljam o Jurenitu.

Otto Dix, Jurišnici napreduju pod plinom, 1924.

Skoro je nemoguće da je netko tko se 1921. godine sprdao s ruskom revolucijom, Lenjinom i boljševicima, preživio cijelu Staljinovu strahovladu, i to ne u nekoj mišjoj rupi, nego kao jedan od najznačajnijih pisaca i novinara Sovjetskog Saveza. Njegovi su tekstovi, čitani u svakom rovu Crvene armije, bili ubojito oružje sovjetske propagande i poticaj da se sovjetski vojnici bore još žešće i odlučnije. Nitko ne bi predvidio takvu sudbinu piscu Julija Jurenita koji je cinično i gorko ismijavao dekrete i novu "pravdu" i vojske bijelih, crvenih i svakakvih drugih, manje više istih, koji govore manje-više isto i svi jednako streljaju na istim onim mjestima gdje se uvijek streljalo:

Tih 1920tih Erenburg je ozbiljno sumnjao u humanost "novog čovjeka", delegata, seljaka i u novo internacionalno jedinstvo pod slikom Karla Marxa:

Ali nije sumnjao samo u Marxa i revoluciju, sumnjao je u sve. Julio Jurenito ime je glavnog junaka Erenburgovog romana koji je neka vrsta proroka, a njegovih ga sedam sljedbenika naziva Učiteljem. Doduše, Jurenito ništa posebno ne prorokuje niti naučava, osim onoga da je ljudski rod vjerojatno nepopravljivo zao, da je novac bio i da će ostati ono oko čega se svijet vrti i zbog čega se svijet pali, da ratovi nikad neće prestati te da su sve vjere i pokreti kvarni, a institucije koje ih zastupaju trule i korumpirane. I da Europa ni ne zaslužuje ništa bolje nego da propadne, a da joj u toj propasti treba svakako pomoći. Zapravo, prilično očigledne stvari oko kojih se čak i ciniku početniku teško ne složiti.

Max Ernst, Imperator Ubu, 1923.

U svom nauku Jurenito nikoga ne štedi, a kad malo ozbiljnije poslušamo, iza površnog smijeha ostaje obično gorčina. Jer ništa od toga o čemu Učitelj naučava nije nimalo smiješno i shvaćamo da je većina onoga što čovječanstvo jest bijedna farsa.

Francis Picabia, Blažena Djevica, 1920.

U Erenburgovom romanu ne događa se bog zna što. U njemu Učitelj i njegovi učenici uglavnom nasumično i bezglavo bauljaju Europom razotkrivajući temeljito sve njene niskosti i podlosti, lažne veličine i prostituciju svih vrsta. Nema tu neke posebne fabule ni sloga, zapleta ni raspleta, a razlozi zbog kojih se nešto zbiva i zbog kojih se nešto završava posve su apsurdni i posve realni u toj svojoj apsurdnosti.

Kad sam zatvorio Jurenita, lik Ilje Erenburga učinio mi se još daljim i čudnijim nego što mi je bio. Bilo mi je potpuno nezamislivo da se taj čovjek vratio u Sovjetski Savez, postao praktički režimski pisac i angažirao u ratu. Razlog je tome to što je Erenburg vrlo jasno shvatio zlo koje predstavljaju nacisti i što je znao da kao Židov i nema mnogo izbora. To je groteskno i paradoksalno, jer u Jurenitu Ehrenburg opisuje ruski antisemitizam i sve vojske koje podjednako ubijaju i pljačkaju Židove.

Čitav je Erenburgov život bio neka vrsta paradoksa. I u čitavom tom životu, pa i u okrutnom ratnom i poratnom režimu, vidimo Erenburgove pokušaje da ostane barem mrvicu svoj u tim nemogućim okolnostima. Znajući kako je u ta vremena bilo lako izgubiti glavu, valjda sam razmišljao kako bih se ja snašao u toj situaciji. Razmišljao sam i može li čovjek uopće biti dosljedan i velik ako želi preživjeti i kako se u takvim vremenima moraš svrstavati i izjašnjavati u terminima koji ti uopće ne odgovaraju - znam i ja ponešto o tome. U ratnim se godinama Erenburg izjašnjavao uglavnom kao Sovjet (!) - zato njegovo ime i pišem kao Erenburg (Эренбyрг), a ne Ehrenburg jer mi se čini da više odgovara i njegovom izboru. On i Vasilij Grosman bili su prvi koji su u Crnoj knjizi, 1944. i 1945. godine, ukazali na ogroman opseg i sustavnost nacističkih zločina nad europskim Židovima, u okupiranoj Poljskoj i okupiranim područjima Sovjetskog Saveza.

Otto Dix, Ratni invalidi, 1920.

Erenburgu zamjeraju da je u zauzimanju strane otišao predaleko. Danas navode njegov žestoki tekst Ubij! u kojem za sovjetske vojnike piše da im nijedan dan ne smije proći, a da ne ubiju Nijemca. Oko toga na što misli kad kaže Nijemac i danas se lome koplja. Erenburg je u pismu Staljinu (!) pisao da je iz njegovog teksta posve jasno da misli na njemačkog vojnika, a ne na njemačke civile. I danas mu zamjere, pogotovo u Njemačkoj, da su njegovi vatreni tekstovi doprinijeli zločinima koje je sovjetska vojska počinila u napredovanju prema Berlinu. Postoje i dokazi, premda je iz tih godina vatre i uništenja teško nešto sigurno dokazati, da je nacistička propaganda "prevodila" Erenburgove tekstove, dodajući u njih grozote o silovanju Njemica tako da svoje vojnike potakne da se žešće odupru sovjetskom napredovanju. Što je u svemu tome istina, a što laž i propaganda, teško je razlučiti. I danas se oko Erenburga vode žestoke polemike, a njegovu ulicu u Rostocku već dugo žele preimenovati. "Ako postoji Ehrenburgova ulica, treba postojati i Goebbelsova" kaže lokalni CDU političar Daniel Peters. Juliju Jurenitu i njegovim učenicima bi to svakako bilo zabavno, ali svi su umrli prije Daniela Petersa iz Rostocka pa nisu stigli zapisati pokoju i o njemu.

Mladi Ilja Erenburg, jedan od učenika velikog Učitelja Julija Jurenita, čini se kao posve drukčiji čovjek od Ehrenburga dvadeset godina kasnije. Ali to možda i nije čudno. Rat je zlo koje i u inače dobrim ljudima potpaljuje zlo. Zato ga je bolje ni ne započinjati, premda je to posve uzaludna nada, rekao bi Učitelj.

Nisam u ovom tekstu dotakao ni minimum onoga što se o Erenburgu trebalo reći, o njegovoj aktivnosti za uvažavanje ruskih pisaca u egzilu, čak i kad je to bilo iznimno opasno u sustavu u kojem je živio, za rehabilitaciju pisaca koji su bili na crnoj listi za Staljinova života, o njegovim drugim romanima, a napisao ih je valjda stotinu. Možda neki drugi put.

Zadnji put osvježeno: 23. veljače 2018. godine.