... postoje mnoge stvari o kojima ništa ne znam, kao što je ima li ikakvog smisla pitati zašto smo ovdje. Ja ne moram znati odgovor. Ja se ne osjećam uplašenim što ne znam o stvarima, što sam izgubljen u tajnovitom svemiru bez ikakve svrhe, što je ono kako zbilja jest koliko ja mogu reći.

Imam prijatelja koji je umjetnik, koji ponekad ima stav s kojim se baš i ne slažem. Uzet će cvijet i reći: "Vidi kako je lijep!", i ja ću se složiti. Onda on kaže: Vidiš, ja kao umjetnik mogu vidjeti kako je lijep, ali ti kao znanstvenik to sve rastaviš i to postane dosadna stvar. Mislim da je on pomalo blesav.

Prvo, ljepota koju on vidi je dostupna i drugim ljudima, pa tako i meni. Iako možda nisam estetski sofisticiran kao on, i ja mogu cijeniti ljepotu cvijeta. U isto vrijeme, vidim puno više od cvijeta nego što on vidi. Mogu zamisliti stanice u njemu, složene interakcije unutar cvijeta, koje su isto tako lijepe. Hoću reći, nije samo lijep na skali od centimetra, postoji ljepota i na nižim razinama. Unutrašnja struktura i procesi, činjenica da su boje i cvijeće evoluirali kako bi privukli kukce da ih opraše je zanimljiva. To znači da kukci mogu vidjeti boje. To postavlja pitanje: Postoji li ovaj estetski osjećaj i u nižim oblicima? Što čini nešto lijepim? Svakakva zanimljiva pitanja s kojima znanost, znanje, samo dodaje na to uzbuđenje, na taj misterij, oduševljenje cvijetom. Samo dodaje. Ne mogu shvatiti kako oduzima.