Izložba Martine Kramer (17. svibanj 2010. godine)

"Slijepe točke", Martina Kramer (2007)

Kakva je geometrija sjene?

Antonio Šiber



Vidimo li mi zbilja tako? I poimamo li svijet pokušavajući pisati naše veličanstvene teorije po oblacima koji se onda rasprše, a od jednadžbi i formalizma ostaju samo drhtave forme nejasnih granica.

Mislimo li mi zbilja tako? Ponekad osjetim kao da nešto važno nedostaje, kao da se u toj spoznajnoj magli ukazuje procjep. Područje crnine koje je nemoguće zatvoriti našim mekanim i nepostojanim konstrukcijama. Rupa. Ožiljak. I možda upravo u tom ožiljku najjasnije i najkruće prepoznajemo vrstu spoznaje koja nam nedostaje. Prostor i dimenzije u koje ne možemo zaći. Svemir nam se ne ukazuje ni na kakav jasan način. Sav smisao koji u njemu vidimo proizlazi iz očajničke potrage za smislom. Divimo se vlastitim umetanjima sadržaja u svijet. A možda nikakvog posebnog sadržaja nema. Možda je sama suština svemira glupost. I to tolika glupost da postaje bolno nepojmljiva za ljudski mozak. Jedino što jasno spoznajemo nedostatak je jasne spoznaje.

Područje lišeno sadržaja preko kojeg je nemoguće proći. Nema informacije. Nema smisla. Nema spoznaje. Stoga je nemoguće razmišljati o praslici, idealu koji se netrivijalno oslikava u našoj stvarnosti. Crnina. Kvadrat crnine. Barijera.

Slagalica. Kako posložiti sve ono što ne razumijemo u tablice? Zemljopis područja koja se nikad neće ocrtati. Slagalica u kojoj ne znamo broj elemenata, niti smo sigurni da smo postojeće elemente dobro posložili. Topologija je pogrešna. Nedostaju dimenzije svemira u kojima ne postojimo. Zato je slagalicu nemoguće složiti. Jednako tako kao što se sfera ne može glatko izrezati iz ravnine. I što uopće slažemo? Sjene? Svemir gledamo kroz ključanicu i vidimo samo ono što je s ključanicom sumjerljivo. Sjene, možda i originale, ali samo one ispravne veličine, koje možemo dohvatiti u voajerskom pothvatu spoznaje. Koje možemo pospremiti u znanost. Umjetnost. Razum. Iracionalno. Samo dajemo imena stvarima koje smo vidjeli. To ne znači da bilo što razumijemo. Razumijemo samo da su čak i ove malobrojne stvari koje vidimo međusobno vrlo različite.

Kakva je geometrija sjene?

Potreba da se umetne navodni sadržaj u ono što osjećamo. Što reći o slikama Martine Kramer? Tko u njih smije gurati nekakav sadržaj? Ima li taj pothvat svrhe? To je problem promatrača. U ono što vidim ja očajnički umećem sadržaj, riječi koje navodno nešto znače, uvode red u sve to. Ali, to je moja deformacija sjene koja je sigurno pogrešna, naravno na nekakav osobni način. Ipak, omogućuje mi da navodno "razumijem".

Stavio sam stvari u tablice i dao im imena, interpretaciju. Sad mi je bolje. Razumio sam. Barem mislim da sam razumio. Što bi uopće značilo razumjeti? Ako mislim da sam razumio, onda sam valjda razumio? Poslagao sam vlastite predrasude tako da meni nešto znače. Deformacija sjena. To radimo dobro.

Jednom kad ocrtamo praznine, onda se s njima možemo igrati. Možemo na primjer igrati biljar sa sferičnim prazninama.

Pa gdje prestaje ta slika? Učinilo mi se da je iscurila po zidu. Ili je to bila samo sjena sjene?

Gornji tekst napisao sam inspiriran slikama Martine Kramer. Jedna njena slika prikazana je pored teksta (iznad). Martina je slikarica koja proizvodi poticajnu vizualnost. Mene je potaknula na posve moja razmišljanja, a to je i valjda kvaliteta umjetnosti - da u svakome od nas potakne donekle osobna vrenja, da nam kaže nešto sasvim osobno. Naravno, najbolja umjetnost to uspijeva, ali s vremenom zaboravimo ono osobno, a sliku ili glazbu uspijemo rastaviti na komadiće tako da nam naizgled bude jasno zašto nam se "ustvari" dopala na nekom "racionalnom" nivou.

Uglavnom, Martinina izložba "Tvar vida" moći će se razgledati u Galeriji Kranjčar od 26. svibnja da 19. lipnja 2010. godine. Osim same izložbe morala bi biti zanimljiva i knjiga koja je prati (neka vrsta vrlo kreativnog "kataloga") a u kojoj su sabrani tekstovi poput ovog mog koje su pisali ljudi različitih struka inspirirani Martininom umjetnošću. Sa zadovoljstvom najavljujem izložbu i prenosim tekst o njoj koji sam dobio od Martine (ispod). Svakako dođite!

Tvar vida, odnosno: pitanje vidljivosti, područje koje obuhvaća svjetlosne datosti i njihovo očitavanje. Pomak između vanjske/svjetlosne i unutarnje/misaone strukture stvari ujedno je mjesto stvaranja smisla, a tako i jezika. Zadržati se u tom međuprostoru, koji prethodi analizi i značenju znači osvijestiti jedan trenutak stvarnosti – prostorne, osjetilne, vremenske – koja nudi mislima otvorene moćnosti. Preispitati vizualni mehanizam, ne bi li se ukazale drugačije razine promatranja, novi prostor zamišljanja.

Radovi koji će biti postavljeni u galeriji Kranjčar istražuju samu tu tematiku, raspon između vidljivog i nevidljivog, poznatog i stranog, vida i svijesti. Izložbu će popratiti istoimena knjiga, koja obuhvaća niz tekstova nastalih na temelju pitanja – u kojem će smjeru krenuti misao pred likovnim prijedlogom neodređena značenja? Autori tekstova različitih su zanimanja i ne koriste jezik likovne struke, iako je svaki od njih u bližoj ili daljoj relaciji s umjetnošću. Poetika svakog pojedinog jezika, pa bio on filozofski, znanstveni, književni ili potpuno osobni jezik koji prenosi individualno iskustvo, u odnosu sa slikama s izložbe i nizom slika koje su joj prethodile, odrediti će atmosferu knjige.

Ovaj projekt, koji istražuje tvar vida na razmeđi likovnog iskustva i drugih znanja i razmišljanja o pojavnome svijetu, počeo je prošle godine (2009.) uvodnim događajem u Francuskoj (Centar suvremene umjetnosti Artboretum, Argenton-sur-Creuse) - izložbom Repères, i popratnom publikacijom Točke i krhotine.

A evo i teksta posebno o knjizi:

Likovna umjetnica Martina Kramer predložila je promatračima različitih zanimanja da pogledaju slike njezinih radova i zapišu svoje asocijacije ili razmišljanja u slobodnom izrazu.

Poetika svakog pojedinog jezika, pa bio on filozofski, znanstveni, književni ili potpuno osobni jezik koji prenosi individualno iskustvo, stavljena je u odnos sa likovnim nabojem izabranih radova.

Ova zbirka interpretacija bezimene stvari ujedno odražava iskustvo spajanja drugdje nespojivih atomskih, mentalnih i osjetilnih struja. Jedino tkivo pogleda sasvim prirodno povezuje svjetlost i sjećanje, tijelo i prostor, oblik i vrijeme, vizualnu enigmu i znanje, tvoreći u tom spoju intenzivno mjesto stvarnosti. A to je i rodno mjesto figura umjetnosti ili možda mjesto susreta u kojima se obnavlja građa smisla.

Uz radove i uvod Martine Kramer, tekstove su napisali sljedeći autori: Bernard Cadoux (psiholog), Aleksandar Maksimović (fizičar), Sibila Petlevski (spisateljica i pjesnikinja), Philippe Boutibonnes (biolog), Mireille Andrès (psiholog i psihoanalistica), Maurice Benhamou (pisac i pjesnik), Jean-Marc Lévy-Leblond (fizičar), Raphaël Béné (doktorant neuroznanosti), Catherine Vernerie (plesačica i koreografkinja), Iva Patarčec (likovna umjetnica), Joël Frémiot (slikar i pisac), Jean de Breyne (pjesnik) i Antonio Šiber (fizičar)

Sadržaj knjige sastavljen je u tri jezika: hrvatski, francuski i engleski, što će omogućiti međunarodno predstavljanje ove publikacije.
<< Nanotehnologija Mjerenje dijete >>

Zadnji put osvježeno: 17. svibnja 2010. godine