Žućo, 1. listopada 2023. godine

Jučer je samo sjedio pred svojom posudicom s hranom, skupio prednje noge i šapice koje su prošle godine u ovo doba bile debeljuškaste kao jastučići, a sad su sive i mršave, jedva na njima stoji. Ne može jesti, i ne saginje glavu. I gleda me netremice ispod oka, kao da sam mu nešto kriv, a nisam ga nijednom potjerao ni viknuo na njega, iako mu se nikad na manje od dva metra nisam uspio približiti, a da ne pobjegne od mene. Sad ne bježi i gleda me kao da mi nešto zamjeri, a nisam stvarno ništa kriv, i kućicu sam mu najlonom pokrio, i posudice prao kad god mi je pao na brigu, i dolazio iz Zagreba da ga nahranim, iako mi se nikad nije obradovao, nego me je uvijek sumnjičavo gledao, kao stranca i nikad se hrani nije približavao prije nego što se ja od nje odmaknem. A bio sam s njim i uz njega skoro četiri pune godine, svako malo. Znao se ipak ponekad približiti na dva metra uz mene, kad bih ležao na škrtom zimskom suncu, pogotovo dok nisam imao kose. Pa i on dođe, ispruži se na sigurnoj udaljenosti i gleda u mene. I svaki put kad se okrenem malo se trzne, ali ne bježi jer vidi da sam slab. Nikad nije htio imati posla s drugim mačkama, nikad nije ležao na njihovim omiljenim mjestima i uvijek im se sklanjao s puta, čak i kad bi mu iz zdjelice jele, iako je bio veći od svih njih.

Jučer, kad sam kući krenuo, vidim da se zavukao pod auto i neće van. Zovi ti "Žućo. Žućo!" koliko hoćeš, on ne izlazi. Pa stadoh lagano na gas i pokrenuh sporo auto, mic po mic, a on kad se nađe na svjetlu, opet skoči, kao i uvijek kad bi se osjetio ugroženim i otšepesa pod lovor višnju. Jutros ga nađosmo ispruženog na terasi, kao da je bio krenuo iz svoje kućice prema čempresu i magnoliji gdje se volio zavlačiti pa nije stigao.

Pokopali smo ga kod komposta u šumi.

Ima jedan žuti mačak što dođe svaki drugi, treći dan i ne prosi očito hranu, nego se vrzma okolo i kao da traži društvo. Ali je toliko plašljiv da nikoga ne pripušta sebi bliže od 4-5 metara. Možeš ti nositi najslasniji komad slanine, on šmugne čim procijeni da si preblizu.

Ipak, voli društvo. Ponekad se namjesti na sam kraj terase, dovoljno daleko od ljudi, a opet na suncu i u društvu, pa se čak i ispruži i malo opusti izležavajući se na prostoru koji je očito odlučio proglasiti donekle sigurnim. Posudi s hranom se približi tek kad se dovoljno odmakneš, a jede izuzetno pristojno i polako. Svi tog mačka maltretiraju, mačori ga grizu i grebu, neko vrijeme je imao duboku ranu iznad desnog boka i šepao je, ali je sve na sreću dobro zaraslo. Čak ga i Marta zakači ponekad šapom, a on se pristojno povuče, ako se gospođi-zločinki, ubojici malih zečića, prohtije da jede njegovu hranu. Općenito, Marti ne smeta i tolerira ga, za razliku od drugih mačaka koje aktivno progoni iz dvorišta, čak i kad su bitno jače od nje.

Nazvali smo ga Žutac.

(rujan 2020.)

Šiber

Zadnji put osvježeno: 1. listopada 2023. godine.