Zdračevski dekameron (15. kolovoza 2020. godine, materijal iz 6.-13. 8. 2020.)

Mačku koju smo ovdje zatekli nazvali smo Martuša zato što sliči našoj Marti, a opet je grublja jer živi ovdje skoro sama loveći miševe i guštere, bez svakodnevne brige ljudi. No, kako je mačka posve mlada, učinilo nam se to Martuša pregrubim pa smo je počeli zvati Martušica.

Kad smo se jutros probudili, ispred vrata, na otiraču, nađosmo utrobu nekakvog mišića, čega li. To je nama naša Martušica donijela preko noći da nam se oduži za jučerašnju šunku i pohanog oslića.

Po danu, Martušica se penje iznad vanjskog ložišta i gradela, baš na pladanj na kojem drijema.

Stalno prede, čak i kad je daleko od nas i kad je nitko ne češka.

Pored stepenica ima jedan grm lavande koji tako snažno miriše da stalno izmišljamo razloge da kraj njega prođemo. Nije nam se uopće teško spuštati i uspinjati, bez prave potrebe i razloga.

Noću se u daljini čuje čopor divljih pasa koji ovuda lunjaju i spavaju po zapuštenim maslinicima, ako uopće spavaju. Tako mislim u čistoj i gruboj, a opet tako udobnoj posteljini, dok slušam lavež i režanje u daljini. Čuo sam jučer da je čopor dobro poznata nevolja za domaće i da su psi nedavno rastrgali nekoliko kokoši i pijetla.

Kad sam imao deset, jedanaest godina, mom djedu je čopor divljih pasa podavio desetak kunića. Zubima su poderali žicu kunićarnika i sve ih podavili, a da nijednog nisu pojeli. Godinama poslije zamišljao sam kako je biti kunić u kavezu, pred raljama razjarenih pasa koji će svaki čas potrgati ono malo žice što te od njih štiti. Kad sam odrastao, shvatio sam da smo svi mi kunići koje će na kraju poslagati jednog do drugog u dvorište ispružene od ušiju do vrha stražnjih šapa i da ćemo izgledati mnogo dulje nego što se to činilo dok smo bili živi.

Samo petsto metara dalje počinje drugi svijet, kad vinogradi i maslinici zamijene asfalt i more, a mirisi smokava, loze i bora zamijene pokvarene ispuhe i motore koji sagorijevaju ulje. Ta je granica jedna od najoštrijih koje je uopće moguće iskusiti u suvremenom svijetu, a najlakše je se osjeti njuhom.

Htio bih ovdje pisati o mirisima koje sam osjetio u predvečerje, ali ne znam kako uopće opisati miris. Mogao bih reći, recimo, da se radi o mirisu koji je od slatkog krenuo prema kiselom, ali tek malo i da se plijesni koje su ga tamo odvele lijepo osjete u toj kiselini, ali kako opisati miris plemenite plijesni? Nije to sirna plijesan, teškog i uljastog mirisa, nego nešto sličnije plijesni vinskih bačava, slatkoj i svježoj plijesni, ali sve to i dalje malo znači (kakvo grožđe? kakvo drvo?), pogotovo što želim opisati miris bilja iza one granice koju maločas spomenuh. Nema od toga neke koristi iako sam potrošio toliko riječi. Nadalje, nije to jedan, stalni miris, nego on stalno mijenja karakter kako se mijenja i bilje pored puta, a mirisi se prelijevaju jedan u drugog naglo, ali ipak kontinuirano.

A kad slatku i živu vinsku plijesan zamijeni bor, stanemo i duboko udahnemo. Ah, volio bih da mogu opisati miris bora! Ali kojeg bora? Jer nije isti onaj velolučki i onaj dubašljanski i mirisi su im, priznajem, slični, ali i bitno različiti. Ovaj velolučki miriše u nešto dubljim i težim registrima i pomalo voćno, a dubašljanski je sterilniji, metalniji i medicinskiji. Uzalud pričam o svemu tome.

U gradu posve zaboraviš da postoje zvijezde. Znaš da postoje u nekom apstraktnom smislu i prisjećaš se slika iz djetinjstva i udžbenika, ali ih nisi jako dugo vidio pa više i ne gledaš u noćno nebo. Grad je presvijetlo mjesto za zvijezde. Za doživljaj gigantske veličine potrebno je da svjetlo bude posve slabo, a ne sve jače i jače. Ako uključiš mobitel ili tablet nebo se začas ugasi, a kad isključiš mobitel, oči ti se moraju priviknuti na tamu da opet vidiš zvijezde.

Prepoznajem samo Velikog medvjeda, nikad nisam bio neki zvjezdoznanac. Čuje se ustrajni zbor zrikavaca, nekakav cvrčak koji sitno štepa kao šivaća mašina i ćuk.

Tisuću devetsto četrdeset i osme, kad su Velolučane, Blaćane i druge Korčulane emigrirale u Južnu Ameriku zbog filoksere pozivali da se vrate na svoje, u novu državu, mnogi od onih koji se odlučiše vratiti zaklinjali su se u Staljina i socijalizam. Kad im brod konačno pristade u nekoj korčulanskoj luci sanjanoj u dalekom Brazilu, sve se dok su bili na oceanu okrenulo naopačke, a Staljin postade najgori neprijatelj Jugoslavije i socijalizma. Čuo sam jutros od domaćih da su domoljubne socijalističke povratnike tadašnje vlasti odlučile uputiti na neku vrstu preodgoja, da budu sigurni da su usvojili pravu varijantu socijalizma. Ostadoše tako povratnici skoro cijelu godinu u nekoj vrsti zajedničkog boravka, neki kažu i logora, a sve zato jer se svijet izokrenuo dok su bili na putu preko Atlantika. Ako su meni slagali, i ja lažem vama, filoksere mi.

Prije, dok nije bilo automobila i mobitela, mogao si se iz Vele Luke uputiti u polje, poslom, naravno, i ostati gore cijeli dan, a da te nitko o tome ništa ni ne pita. Mogao si sjesti u hlad masline i samo slušati šuškavi vjetar i cikade, uživajući u svakom naletu hladnijeg zraka pročišćenog kroz krošnje drveća. Danas, čim te nema jedan sat, netko nazove i pita što je s tobom.

Neka. Čovjek je sretan kad ima nekoga da ga zove nakon što sat vremena pobjegne u maslinik.

Primijetio sam da u zadnje vrijeme ne govorim nikome ništa o sebi. Započnem tako razgovor s nekim kojeg sam tek upoznao i prođe puni sat, a da ja ni jednu jedinu riječ o sebi nisam rekao, a da mi nije bilo nimalo dosadno – čovjek se napričao, olakšao i dušu tu i tamo, a ja svašta naučio. Zadovoljan sam time, iako to ne radim svjesno. Vjerojatno je to zato što sam uočio da ljude u razgovoru uglavnom zapravo ne zanima što je s onim drugim, nego ga koriste da pročiste svoje misli i strepnje i da se nakon toga osjećaju bolje. Ovo objašnjava veliku popularnost ispovjednika.

Uglavnom, kako sam nekako izgubio potrebu da se ispovijedam, valjda i zato što znam da su moji grijesi neoprostivi, slušam pozorno druge kad imam kakvu priliku, i sve više uživam u tome.

Uz, sasvim sigurno bespravno izgrađenu vilu kraj mora, parkirani su skupi i veliki automobili. U kutu betonskog parkinga svezan je smeđe-bijeli pas, na debelom užetu prekratkom da bi se namjestio u škrtu sjenu nekakvog grma pa jadnik dahće i od žare, a i od užeta koje je, želeći se sakriti u to malo sjene, nategnuo toliko da ga već guši. Ljudi ručnicima štite komandne ploče automobila od pregrijavanja, a psa zaborave. Na susjednoj kući naslikan je prizor plavog neba i mora uokvirenih borovima ispod kojih, u sjeni, sjedi smeđe-bijeli pas i smije se isplaženog jezika.

Ovaj je svijet osuđen na propast.

Gradovi i radna mjesta postali su apsolutno nemoguća mjesta za rad. Stalno smo nečim pritisnuti i progonjeni, zujem u zgradama, narkomanima iz podruma, gužvom na parkingu, spletkama u radnim vijećima, podmetanjima, obvezama, protokolima, rokovima. Kad konačno nađemo pokoji trenutak mira i tišine, ne pada nam na pamet da radimo, nego se pokušavamo konačno odmoriti, nadajući se svesrdno da će potrajati više od nekoliko minuta.

Kakve to bezvezne kronike pišem? Gdje je to od Marka Aurelija i po veličini i po pretenziji! Može biti da sam posve izgubio i pretenzije i zamisao o veličini pa pišem tek o pokojoj mački koja mi nedostaje i naru popucalom od sunca među kržljavim maslinama. Pri tome je, naravno, mačka tek mačka, a popucali nar tek popucali nar.

Crna, zrela smokva. Eto. Samo toliko. Crna, zrela smokva. Bela Hamvas volio je crne korčulanske smokve.

U Čavića luci pod čarskim poljem ima jedan duboki usjek u stijenama kraj kojeg je hladna vrulja, ispod stijene, prekrivena debelim slojem morske trave. Iako Čavića luku nekoliko domaćih obitelji voli i redovito posjećuje u kasna popodneva, možda i zbog kapelice, to je ipak sjajno mjesto da se čovjek dobro opere od najpopularnijih korčulanskih plaža i uvala jer hladne vrulje, nasreću, obični turisti zaobilaze.

Nekad su ovdje stijene bile pune školjaka, ali sve je to, čini se, odavno polupano.

Ovdje sanjamo ljude koji su odavno napustili naše živote. Nisu mrtvi, ali za nas kao da i jesu. Snovi ih privremeno ožive.

Polje je u udolini sa svih strana okruženoj brdima. Stvorila se tako neka vrsta amfiteatra, a glavni je glumac jedan pijetao koji svakodnevno uživa u jeki svoga kukurijekanja.

Kad ujutro, prije nego što sunce navali, zaliješ limun, bosiljak, ružmarin, melisu i lavandu, osjetiš oblak svježeg mirisa. To ti biljke zahvaljuju.

Ljudi ionako nikoga ne trebaju. Ovdje mislim da ne trebaju nekoga zato što jest takav kakav jest, nego uvijek trebaju nešto što on radi - odvozi smeće, popravlja zube ili peče kruh. Ali takvih koji odvoze smeće ili popravljaju zube bit će i kad smetlari i zubari umru, dok konkretnog zubara i konkretnog smetlara neće. No, to za svijet nije ni važno. Bez svakog se pojedinačno može i dolaze uvijek drugi da rade ono što smo mi radili i budu u nekom površnom društvenom smislu umjesto nas. Ljudi, dakle, nikoga pojedinačno ne trebaju pa je posve moralno i opravdano udaljiti se od njih i pokušati biti na način koji je ono što želimo, a ne ono što se od nas očekuje – da budemo nešto korisno i zamjenjivo kao ljudski vijak ili zupčanik koji i nema ime nego samo funkciju. Ako se ikako može, trebalo bi nekako pobjeći od te svoje funkcije i od ljudi koji očekuju da funkcioniramo, da bismo uistinu bili.

Pa iako je antisocijalno, nema u tome ničega ni oholog ni obijesnog. Radi se o žudnji za životom.

Grad Korčula zaudara po kugi. Tamo gdje je pošast 1617. godine propalila kroz spavaće sobe i kuhinje plemića i gdje su u mukama umirali mletački mornari, danas iznajmljuju sobe za turiste. Sobe za turiste i danas zaudaraju po kugi.

Skupina vrlo kulturnih turista iz Poljske razgleda crkve i plemićke grbove, balkone i stupove. Smiju se upadljivo preglasno i veselo kišu. Ako umrem od koronavirusa, ovdje želim izjaviti da sam ga dobio jedanaestog kolovoza ljeta Gospodnjeg dvije tisuće dvadesetog u gradu Korčuli od mlade, vrlo kulturne Poljakinje kovrčave narančaste kose i telećeg pogleda koja je kihnula prema meni s izravnom namjerom da me ubije. I pritom se hihotala.

Najosjetljiviji znaju da je bijeg uzaludan i da je raj već pokoren. Čuje se to po dubokom i podmuklo tihom zuju koji obuzima dolinu, koji dolazi iz dalekih agregata i brodogradilišta, prelazi brda i navaljuje kroz krošnje maslina koje ga u njegovom osvajačkom pohodu ne mogu zaustaviti.

Vani hara kuga, kosi po noćnim klubovima i po svadbama, a mi od nje pobjegosmo među sove ušare, zarđale karijole i zarasle suhozide. To se zove socijalna distanca. Zdračevski dekameron.

Ujutro, dok sunce još nije prevalilo brdo nego se penje, a njegov se dolazak vidi po vrhovima borova koji počinju svijetliti, zbor cvrčaka s odobravanjem skandira: Daj! Daj! Daj! Daj! Daj! Daj! Daj! Daj! Daj! Daj! Daj! Daj! Najprije skromno i tiho, a onda, kako se sunce penje i konačno pomalja glavu iza brda, sve jače i oduševljenije dok se konačno ne pretvori u ekstazu i sveopći pljesak tribina iz krošanja maslina.

<< Zabilješke s puta i s mora

Žumberak jesen/zima 2020. >>

Zadnji put osvježeno 15. kolovoza 2020. godine