Zabilješke s puta i s mora (4. srpnja 2020. godine, materijal iz lipnja 2020.)

Tata, mama i njihova kćerkica pod elegantnim laganim kacigama i u šarenim biciklističkim opravicama pedaliraju na uzbrdici prema frankopanskom kaštelu u Novigradu na Dobri. Tata i mama se skoro pa dosađuju, uzbrdica je za njih posve bijedan izazov, ali maloj je teško i crvena je u licu, sva oznojena, a oči su joj izbuljene. Svako malo potiho kaže Ma... ne mogu! Ne mogu!, a tata i mama iza nje Ma kako ne možeš, pa nije uopće teško, šta izvodiš!. Mala uskoro drekne iz sveg glasa, sva očajna, tako da je se čuje sve do kaštela:

Ne mogu! Ne mogu! Pustite me!

Neki roditelji žele da im djeca budu vegani, neki da budu slavni pijanisti, a neki da budu biciklisti i s lakoćom pedaliraju uz uzbrdice.

U Senju, pod Nehajem, mirišu pavitina i smilje, a mirisi se prelijevaju jedan iz drugog i jedan u drugi. Počne posve slatko, a onda malo zagorči i zagori, na curry i papar.

Negdje između, ima i jednog i drugog i vjetar sad donese jedno, a odnese drugo.

Prvo sam mislio da je dijete, ali kad se autom dovoljno približismo shvatih da se radi o muškarcu i to popriličnom krkanu, širem nego što je visok. Na toj tek malo prometnijoj, ali valjda naprometnijoj cesti Gorskog kotara u blizini, izveo je svoju slinavu argentinsku dogu u šetnju. Iako je predio sjenovit i planinski, vani je vrelo – ključa. Tip je ipak ponosno odjenuo debelu crnu trenirku u kojoj pufće kako pokušava obuzdati psinu. Na leđima se sjaji: Za dom spremni!

Poslije određenog vremena postane posve nevažno kako smo se sreli, gdje je tko bio i što smo radili. Pred nama ostaje vrijeme u kojem stojimo zajedno kao da smo tako oduvijek stajali.

Ne smeta im noćna buka svega što su dovukli, klima uređaja i agregata i strojeva koji se čuju kao prijeteće režanje svako malo. Ne smeta im ni užasno vrištanje ispod praga čujnosti, bubnjanje i galama koje nadire u pulsiranju koje pritišće oči, a onda se opet malo smiri. Ništa im od toga ne smeta i ujutro se probude sretni i naspavani.

Nikad ne čuju ni zbor ptica, svako jutro u pola pet. Kosovi, naravno, pjevaju prve glasove.

U vruće ljetne dane išla je baki i djedu na selo i provodila tamo cijeli dan skupljajući kokošija jaja i pokošenu travu. Posebno je uživala u tome što svojim prstićima može jaja slagati u kartonske kalupe brže od svih, brže od odraslih i velikih, a pogotovo od djeda.

Poslije rada, skuhali bi joj posve bijelu kavu, a ona bi željno iščekivala tetku da iz grada donese tople makovice koje bi jela uz slatku kavu. Najviše je voljela mekane dijelove s puno maka.

Navečer bi zahladilo, a ona bi osjećala svježinu koja štipa od vrhova prstiju pa sve do ramena, duž golih ruku izgorjelih na vrelom danjem svjetlu. Imala je devet godina.

Dobro znamo da u našoj uvali nikoga nije dugo bilo po paukovim mrežama svakih metar-dva – nitko nije prolazio putićem. Ja ih pokušavam premjestiti s puta na neku granu, ali rijetko mi uspijeva. U uvali je vjetar otpuhao prošlogodišnji zaklon od granja. Skupljam grane i ponovo ih uplićem za ovu godinu.

ZABILJEŠKA O GRADNJI ZAKLONA OD SUNCA

Ako imaš suho, ali još uvijek donekle elastično granje, od njega se između dvije stijene može isplesti čvrsta ograda – zaklon od sunca – koja će odolijevati i jakom vjetru ako je ispleteš vješto.

Počni s dvije čvrste i deblje grane i dobro ih ukopaj uz stijene, a između njih upleti ostale grane. Grane treba uplitati tako i da guraju i da povlače, stvarajući tako mrežu dodirnih točaka u kojima djeluju sile i trenjem održavaju konzistenciju ispletene strukture. Radi se u o nečemu donekle sličnom tensegrity strukturama Kennetha Snelsona, iako je to, naravno, drevna vještina koju poznaje svaka pletilja košara.

Danas smo otišli gdje nismo bili već nekoliko godina, iako je daleko jedva tri kilometra hoda uz obalu od mjesta gdje se obično kupamo. Spuštajući se kroz šumu pa iznad stijena, kroz grmlje i škrto drveće, opažam da ovdje miriše drukčije. Opažam i biljke kojih nema svega tri kilometra dalje – gospinu travu, divlji češnjak, dub, božikovinu, tetiviku i puno motra. I zrak je drukčiji – suhlji – i svjetlost je drukčija. Kao da sam na posve drugom mjestu.

Ne znam što bih uopće tražio u Pekingu ili na Aljasci.

Hans Meinhardt napisao je cijelu knjigu o uzorcima na školjkama i algoritmima i biološkim procesima koji ih proizvode. Na svakoj je stranici te knjige lijepa školjka s uzorkom i skup jednadžbi koje taj uzorak vjerno reproduciraju.

Ležeći na boku dok more šušti, a vjetar svako malo hladno prekida sunce koje me dodiruje na dva-tri mjesta kroz šupljikavu krošnju, prevrćem po rukama skrhanu puževu kućicu, dodirujem joj godove rasta što su kao ljudski otisak prsta i razmišljam o Hansu Meinhardtu i njegovim umjetnim školjkama.

IZRADA STROJA ZA MILOVANJE

Na ogradu od granja ispletenu radi zaštite od sunca objesi komad lagane tkanine, najbolje maramu. Tkaninu objesi o dvije točke tako da je cijelom površinom okrenuta prema smjeru iz kojeg puše vjetrić. Zakači je tako visoko da joj najniži dio visi desetak centimetara iznad tla. Potom lezi gole kože ispod ograde i marame koja će te milovati kako se njiše naprijed-natrag pod naletima vjetra. Možeš slobodno i zaspati uz šum mora.

<< Zima 2019/2020

Zdračevski dekameron >>

Zadnji put osvježeno 4. srpnja 2020. godine