Kad sam imao glas (06. studeni 2011. godine)

Klikni play u prozoru gore za početak streama s YouTube-a. Radi se o vizualizaciji moje glazbe, ovaj put potpuno akustične u kojoj ponovno pjevam (kao i u Cocain Bluesu objavljenom u postu >> Bob Dylan revisited i u >> Sedi si krej mene dragi moj pajdaš).

Hod po stijenama nakon poslijepodneva uz more. Vraćamo se taman da ulovimo sunce kako se utapa u narančastom. Gledam je ispred sebe, vjetar joj nosi kosu dok traži mjesto za idući korak i shvaćam da je to jedan od onih trenutaka koji oboji život. Uključujem mobitel i snimam. Na vrijeme!

Svi silni pokušaji da se živi, da se učini nešto dostojno bivanja, doživi i domisli nešto jedinstveno, nešto što bi postojanje učinilo tako jasno važnim spram nepostojanja. Osjetiti iskustvo bivanja u punini. Koliko je godina potrebno za takvo nešto? Može li se život možda odživjeti u jednom jedinom trenutku? Jednom trenutku koji se može asimptotski produžiti u vječnost.

Iz >> Problema promatrača.

Video je nastao za vrijeme ovogodišnjeg ljetovanja na Krku. Sličan doživljaj na skoro istom mjestu imao sam i davne 2005. godine, i opet sam ga uspio zabilježiti. Fotografija je prikazana ispod.

Goga hoda
<< Od ovog svijeta Iluzija o paleti >>

Zadnji put osvježeno 06. studenog 2011. godine