Vratih se iz Baške (15. listopada 2017. godine)

Generacija pred Baškom, u srijedu oko podne, na putu na 10. znanstveni sastanak Hrvatskog fizikalnog društva.

Ako koga vodiš kroz baščanski usjek, grijeh je da ne staneš, da izađete, pogledate te da im objasniš i pokažeš. A grijeh je i da ih ne odvedeš do svetog Ivana da spoznaju gdje su bili. To smo ostavili za povratak. Pričam im o Emilu Geistlichu, čovjeku koji je skoro pa izumio krčki turizam i doveo češku buržoaziju u Bašku. Pričam im o Zdenki Čermakovoj. I oni koji ne znaju tko je bila Zdenka, možda je se ipak sjete zbog imena ulice u kojoj, za divno čudo, ima nekoliko besplatnih parkirnih mjesta. Baščani su je zapamtili kao dobru doktoricu koja je podignula standard javnog zdravstva i liječila ih, tako kažu, skoro besplatno, u početku u zamjenu za stan i općinsku naknadu, a kasnije čak ni za to, što je nije spriječilo da nastavi sa svojim poslom. Došla je kao podrška bogatim češkim turistima, ali je ostala s Baščanima.

Zdenka Čermakova (1884. - 1968.) bila je tek deseta žena koja je diplomirala medicinu na Karlovom sveučilištu u Pragu i kojoj je jednomjesečni boravak u Baški odredio preostatak života jer je više skoro nije ni napuštala. Mnogi danas o češkim turistima kod nas govore potcjenjivački, ali treba se uvijek sjetiti doktorice Zdenke. Lijepo je što ulica u kojoj još uvijek ima nekoliko besplatnih parkirnih mjesta nosi upravo njeno ime.

Doktorica Zdenka počiva na baščanskom groblju, ispod crkve Sv. Ivana odakle se pruža divan pogled na Velu plažu. Na nadgrobnoj ploči piše:

Koliki je put trebalo prijeći da bih poslije svega mogao leći na stijenu i u miru slušati kako more prevrće kamenčiće.

Na skupu Hrvatskog fizikalnog društva u Baški sastalo se dosta nas iz moje fizičarske generacije. Čuo sam toliko priča i prisjećanja, vidio ljude koje sam potpuno zaboravio, na svoju sramotu, a ispričali su mi i nekoliko priča o meni, koje ja uopće ne znam. Ne znam kako mi se moglo dogoditi da toliko toga zaboravim, ja sam to sebi interpretirao serijom neprepoznatih moždanih udara koji su me na kraju doveli u stanje onoga koji sad jesam, a koji kao da nikad prije nije bio.

U svakom slučaju, neke od tih priča su bile prilično lijepe. Čini mi se kao da sam nekad bio, ako sam uopće to bio ja, netko sasvim fin. Ako ljudi ne lažu, naravno.

Baški galebovi. Baščanski galebi.

Nedovoljno realno da bi bilo eksperiment, a nedovoljno idealno da bi bilo teorija. Not my cup of tea.

Zadnji put osvježeno 15. listopada 2017. godine