Vodene vedute: Mokrice, 14. veljače 2014. godine
Negdje 1989. ili 1990. godine, čini mi se, polazio sam sate vožnje i preznojavao se uz instruktora koji je uvijek bazdio po rakiji, a pokoji put
i tražio da mu nakratko stanem - negdje uz put, sa sva četiri uključena žmigavca. Onda bi brzo istrčao, trgnuo jednu u nekoj rupi gdje se
pije s nogu, i natrag. Ali nikad nije bio mrtav pijan i naučio sam od njega mnogo korisnih stvari.
Na primjer, jedan put mi je rekao da moram ubrzati, na što sam mu ja "pametno" odgovorio da već vozim
na gornjoj dozvoljenoj granici, 50 km/h. Tada mi je on pristojno, koliko je već mogao uz onaj svoj snažni rakijski zadah, objasnio da u vožnji
trebam izbjegavati pametovanje, nego da, ako cijela kolona krši propis, trebam ga kršiti i ja inače ću napraviti više štete nego koristi.
Ne očekuje se takav savjet od instruktora vožnje, ali svakako je bio na mjestu i često sam ga se sjetio u svojoj vozačkoj "karijeri".
No, voziti me nije, naravno, naučio instruktor vožnje - oni ti mogu samo objasniti neke osnovne stvari i dati par korisnih savjeta. Naučiti
se voziti moraš sam, treba to vježbati jednako kao i akvarel ili kreativno pisanje ili varijacijski račun u teoriji elastičnosti. Ali, svejedno, uvijek
dobro dođe kad ti netko pokaže par stvari kojih nisi bio svjestan. Uštedi ti vrijeme. Tako je mene moj tata podučavao vožnji te 1989. godine, a
živo se sjećam jednog našeg "vozačkog" izleta u Mokrice.
O tome svjedoči i polaroidna fotografija koju sam za ovu priliku pokušao naći, ali nisam uspio. Tata i ja naslonjeni, svaki sa svoje strane, na
Citroen BX 15 boje trule višnje. Ja donekle ličim na sebe, nemam bradu i imam jedno četrdesetak kilograma manje, jež frizuru i preveliku zelenu vojnu
jaknu koju i danas nosim (! sad mi je taman). Fotografiju je snimila jedna mirisna i fino dotjerana slovenska gospođa (gospođica?) od kojih
četrdesetak godina u društvu Austrijanca, a to svoje druženje oni su svakako htjeli ovjekovječiti fotografijom pa me je dotična gospođa na
isprekidanom hrvatskom jeziku zamolila da ih fotografiram. Tako se ona objesila brkatom Austrijancu na rame, složila super široki osmijeh i mazno zabacila
glavu unatrag, a ja sam dao sve od sebe da ih kadriram što sam bolje mogao. Ona je toliko bila zadovoljna tom instantnom polaroidnom fotografijom (tko se
još sjeća polaroida?) da mi se odužila fotografirajući tatu i mene na našem vozačkom izletu.
Eto, bilo je to u Mokricama. U vrijeme bivše Juge koja je već tad bila na izdisaju.
Mokrice su inače poznate po svom dvorcu koji je prikazan na akvarelu iznad. Goga i ja smo ga otišli vidjeti u travnju 2011. godine i brzo pobjegli od
golfera svih nacionalnosti koji se ovdje prešetavaju u svojim elegantnim kapicama i bijelim hlačama. Svejedno, dvorac valja vidjeti. U njemu je hotel.
NADOPUNA (12.1.2016.): Neki dan sam uspio naći polaroidnu fotografiju o kojoj sam pisao prije dvije godine - evo je ispod. Vidi se kako nas sjećanja pomalo izdaju - jest, imam jež frizuru i tridesetak kilograma manje, preveliku vojnu zelenu jaknu, ali tata i ja nismo svaki sa svoje strane automobila, a na njega sam naslonjen samo ja. Ostalo je manje-više OK :)
| << Vodene vedute: Lošinj | Vodene vedute: Rab >> |
Zadnji put osvježeno: 12. siječnja 2016. godine.