U Đakovu

U Đakovu (17. siječnja 2014. godine, materijal iz 12.1.2014.)

Odlučih da ipak objavim neke od fotografija koje sam načinio u prošlu nedjelju, 12. siječnja 2014. godine, u Đakovu. Đakovo je poznato po svojoj ogromnoj katedrali od cigle (iznad) i po Josipu Juraju Strossmayeru koji je financirao i nadzirao njenu izgradnju i koji je u njoj pokopan. Ali ja neću ovdje o povijesti, religiji, hrvatstvu i jugoslavenstvu i svemu što bi čovjeku moglo pasti na pamet kad dođe u Đakovo. Radije bih pisao o ručku u Baranji, u Karancu, ali ne mogu ni o tome, zato što se ne uklapa u koncept "Konstrukcije stvarnosti", a ni u ovo krizno vrijeme. Zato natrag na fotografije iz Đakova.

A odakle ste vi?
Aaaa... Iz Zagreba. Ma, znate, pustio bih ja vas da fotografirate još i duže, ali, znate, misa je gotova, a ja moram zatvoriti do podne. Ali imate još petnaestak minuta, ne morate odmah ići.

Plavo i zlatno (iznad), neočekivano veliko, lijepo oslikano. Iznenađen sam. Časne sestre preuređuju stolce nakon mise.

Rozeta i orgulje (iznad). Do maloprije je mnoštvo ljudi izlazilo kroz troja vrata, a sad već nema skoro nikoga.

Ma, da ste se samo malo ranije najavili, pokazao bih ja vama i još neke stvari, šteta da se niste najavili. A kud ćete sad?

Pa tu se i nema mnogo za vidjeti. Možda ergela lipicanaca, to je blizu. Znate, da nema katedrale, Đakovo bi vam bilo pravo selo. Pa i ovaj trg - sve su vam to crkvene zgrade, biskupija i to.

Slavonija je ravna i monotona, trebalo bi ovdje provesti mnogo vremena da je se zavoli. Možda bi se i moglo. Ako ni zbog čega, a onda zbog fiša, perkelta od soma i štuke, pohanog i prženog smuđa, ili šarana na rašljama. I kajsijevače u čokanjčićima.

I "tašnica" s džemom od kajsije (marelice) i kiselim vrhnjem. Tijesto je slično onome za knedle, a smotane su kao ravioli, samo mnogo veće. Eh. Valja se vratiti u Slavoniju i Baranju.

<< Sjetio sam se Samobora

Krško i Rajhenburg >>

Zadnji put osvježeno 17. siječnja 2014. godine