Tempo enigmatico (27. kolovoza 2012. godine)
Kraj. Ovaj put tako brzo završilo je vrijeme sunca i svjetlosti i ponovo se nalazim u situaciji da pišem post o tome, kao i
>> prošle i >> pretprošle godine. Svaki put sve brže i brže,
I tako brzo, napokon tako brzo! Prije su godine prolazile sporije i sve je izgledalo moguće u vremenu koje se pred njim
rasprostiralo poput puta otvorena prema obzorju. Ali sad godine prolaze rastućom brzinom prema smrti, ... (Ernesto Sabato).
Sjećam se. Sjedim na naizgled nepristupačnom komadu stjenovite obale koji svi izbjegavaju - zato je ovdje i takav mir. Plivam na
drugu stranu uvalice da skočim s jedne zgodne stijene. Otvorili
smo suncobran u čiju zaštitu bježim. Goga je hrabrija i čita na ravnom komadiću stijene. Jako sunce stvara snažne kontraste na
njenom licu. Pokušavam brzo načiniti neku vrstu "skice" vodenim bojama. Tako je nastala slika kojom otvaram ovaj post (iznad).
Uspomena na još jedno ljeto.
Ponekad pomislim da je taj žal za proteklim vremenom izraz nezrelosti, pubertetske sentimentalnosti. Ako i jest tako, ove se
godine barem mogu utješiti da ima ljudi koji su pišući bestselere o tome zaradili milijune eura. Ne bih tu knjigu nikad pročitao, jer
sam po tome sličan sporednom glavnom junaku romana, Gregoriusu: "... kad bi se ljudi gužvali pred nečim, on bi prkosno ostao vani; to je
odgovaralo i njegovoj navici da bestselere čita tek godinama poslije.". No, nakon što mi je Goga pročitala nekoliko odlomaka,
odlučio sam da ću knjigu ipak pročitati. I nije mi žao.
"Noćni vlak za Lisabon" napisan je kao bestseler - u mnogo čemu roman je kičast i pretjeran (glavni glavni junak romana, Prado,
inače ima patološki strah od kiča; po tome se čini da je autor svjestan svoje slabosti). Ipak, taj roman ima srž koja
je vrijedna - Pascal Mercier bi načinio mnogo bolje da je izložio samo tu srž bez nepotrebnog kićenja. Ali onda
to djelo ne bi bilo bestseler i pitanje je koliko bi ga ljudi pročitalo. Možda je stoga i bolje ovako.
Osnovna preokupacija romana je osvješćivanje činjenice o konačnosti, memento mori. Sve ostalo, Bern, Portugal, Salazar
i pokret otpora samo je prilično površno skicirana pozornica.
Ja sam, nema tome davno, na jednom veselom sastanku uz pivo rekao da svakodnevno mislim o smrti, a društvo s punim
kriglama pogledalo me je kao da sam, jadan, bolestan. Nazdravlje! Jedino uz punu svjesnost o izvjesnosti smrti možemo u
potpunosti živjeti, a to je i glavna tema o kojoj Mercier piše. S te strane, njegov roman mi je bio u potpunosti poznat i
nije bilo ničega u njemu što sam naučio. Ono što me je veselilo bilo je da neke od tih stvari, izrečene na možda malo
drugačiji način, ponovo pročitam.
Mercier je talentiran pisac, ali zna i zabrazditi u kičastu i sapuničastu sentimentalnost - priznajem, teško je pisati
o vlastitoj konačnosti a da se ne zasliniš i rasplačeš, pogotovo ako nisi prosvijetljeni budist. Ni Mercieru ne
uspijeva da tu i tamo ne zaglavi u sapunicu, zakašnjelu mušku (svoju) krizu srednjih godina, kič, površnost, ali kad se sve to
dobronamjerno pogleda, ostaje suština romana koja je dobra. Mogu taj roman preporučiti, iako je bestseler.
Ispod donosim nekoliko citata koje sam izdvojio i koji bi nekoga zainteresiranog mogli uputiti u to isplati li joj/mu se
"Noćni vlak za Lisabon" pročitati.
Ne, nisam se prepao blijedog, mliječnog vela novog svjetla. Prepao sam se činjenice da slomljeno, oslabljeno svjetlo ponovno naznačuje kraj jednog razdoblja u prirodi i jednog vremenskog odsječka mog života. Što sam napravio od ožujka, od dana kad bi se šalica na kavanskom stolu na suncu ponovno ugrijala do te mjere da je nisam mogao uhvatiti za uho? Je li otad proteklo mnogo vremena ili malo? Sedam mjeseci - koliko je to vremena? [...]
Pitanje koje sam htio postaviti bilo je sasvim drukčije: o čemu ovisi da smo mjesec dana doživjeli kao ispunjeno, svoje vrijeme, a ne kao vrijeme koje je proteklo, koje smo samo otrpjeli i koje nam je prošlo kroz prste pa nam se čini izgubljenim, propuštenim vremenom, kod kojeg nismo žalosni jer je prošlo, nego zato što od njega nismo mogli učiniti ništa drugo? Pitanje dakle nije: koliko traje mjesec dana, nego što bismo u vremenu od jednog mjeseca mogli učiniti za sebe. Kad se to dogodi, da imam dojam da je taj mjesec bio sasvim moj?
Ovaj dio (iznad) sam komotno mogao i ja napisati, nažalost nisam. Ali u potpunosti odgovara mom iskustvu. Budući da je roman bestseler, valjda odgovara i mnogim iskustvima ...
Knjigu Pascala Merciera, >> "Noćni vlak za Lisabon", izdao je Profil International, Zagreb (2012), a tekst je s njemačkog preveo Boris Perić. Pascal Mercier je inače pseudonim >> Petera Bieria, švicarskog filozofa i pisca. Svoj doktorat Bieri je izradio na temi filozofije vremena.
| << Moja nećakinja | Lipidne vezikule u 3D >> |
Zadnji put osvježeno 27. kolovoza 2012. godine