Moja nećakinja (12. kolovoza 2012. godine)

dijete, crtež, drvene bojice
- Šta ti voliš papati?
- Mmmmm. Volim papati laka.
- Molim?
- Laka. Znaš one male ...

Pokazuje palcem i kažiprstom.

- Raka? Račiće?
- Daaaa! One male. Lizoto.
- Aaaaa ... Dobro.
- Volim papati i meso. I glah. I pitu.
- Kakvu pitu? Sa sirom?
- Neee. Ti mene zezaš. Nema takve pite.
- Kako nema? Šta nikad nisi jela pitu od sira?
- Ne.

Možeš misliti.

- A koga ti to cltaš?
- Pa tebe. Vidiš da gledam u tebe.
- Mhmm. Daj da vidim.

Gleda u papir, ali imam dojam da ne prepoznaje ništa na crtežu.

- E, a gle šta sam ja nacltala!

Pruža mi papir na kojem je zelenom drvenom bojicom nacrtala trokutasto nazubljenu liniju.

- A šta je to?
- Pa jež!
- Aaaaa... Znaš, ne možeš tako brzo nešto nacrtati. Mislim, možeš, ali gle kako ja dugo crtam. Moraš dugo popravljati svoj crtež.
- Ma da.

Nije više zainteresirana. Ode moj model od stola. Sad mogu samo nagađati.

- Mi sad idemo na mole!
- Da? A voliš ići na more?
- Pa da. Ja plivam.
- Tko najbolje pliva od vas?
- Moj tata.
- A Ivor?
- I on. On skače u vodu. I može loniti.
<< Vrijeme je sve što imam Tempo enigmatico >>

Zadnji put osvježeno 12. kolovoza 2012. godine