Sve zbog čega su se zaustavili (20. srpnja 2020. godine)

Sve zbog čega su se zaustavili bilo je još uvijek tu. I potok u usjeku, uvijek u hladu, i drenjine koje su ga pratile s obje strane obale, daleko, daleko u šumu. I livada obrijana vjetrom na kojoj su prkosno odolijevali samo grmovi borovica, iako su mu se i oni morali pokloniti i ukloniti. I brijeg na rubu visoravni koji je vrhom dodirivao oblake. Tuda je kao dječak stotinu puta trčao jer se mu činilo kao da na samom kraju, kad trčeći svlada uspon, treba samo raširiti ruke i da će ga oblaci primiti. I roščići stijena razbacani između kržljavih voćaka. I mirisi. Pogotovo kad ljetni dan zamre i biljke polako predaju dušu zraku.

Sve zbog čega su se zaustavili bilo je još uvijek tu. Osim ljudi. Neki su otišli, a ostali su na groblju. Samo je on još tu. Večeri je dočekivao na klimavom trijemu nadajući se da će kad zaspe vrag konačno doći po njega.

<< I danas sam tu Smrad stoljeća >>

Zadnji put osvježeno: 20. srpnja 2020. godine