Što ja imam kome pričati o Corelliju? (26. listopada 2020. godine)

Slušao sam jutros u autu poslije dugo vremena Corellija. Corelli je meni zimska glazba, ne znam to dobro objasniti, ali znam da ne mislim samo ja tako jer se njegov Concerto grosso u G molu uvijek izvodi u vrijeme adventa.

Slušam tako, dakle, jutros Corellija, oduševljeno, nakon dugo vremena, zima je pred nama, slušam ga i mislim opet kakav je to majstor, kako je silno uravnotežen, jer kad god čujem Corellija ja pomislim na ravnotežu. Savršenu ravnotežu, bez eskapada, odlazaka u prejaku emociju, u jednoznačan naglasak, njegova je glazba uvijek i topla i vesela i sjetna i distancirana i veličanstvena i kompleksna i očigledna, sve je to kod njega perfektno uravnoteženo, nekako potpuno suprotno od Vivaldija koji je, kad je najbolji, predivni luđak.

I u jednom trenutku, dok su pored mene prolazile krošnje, barokno čipkaste, sa zelenim, žutim i crvenim uzorcima, sitno isprepletene u savršenu mrežu, pomislih da je baš sve tu. Sve je tu, čovječe! Što ja imam kome pričati i pisati o Corelliju?! Sve je potpuno razvidno, sve je dano na posve jasan uvid i ne treba o tome ni riječ reći. Svaka je riječ o Corelliju posve suvišna! I ništa od toga neće nimalo pomoći onima koji ga ne čuju da ga čuju, iako je sve tu! Nema u tome baš nikakve tajne.

A opet, neki ga ne mogu čuti, kao što ne mogu vidjeti ni onu krošnju koju spomenuh. Bukowski kaže Svirajte im sjajnu glazbu stoljeća, ali oni je neće čuti. I tu nema nikakve pomoći, usprkos tome što je sve tako jasno.

Može biti da je to što sam osjetio bio neki mali satori (kensho), buđenje^*, trenutak kad nam se učini da je smisao svijeta upravo svijet sam i da mu nikakva dodatna pojašnjenja nisu potrebna. Nije mu potrebna nikakva mistifikacija, nikakav bog koji bi ga objasnio, jer sve to samo znači da nismo vidjeli, da nam je potrebno još nešto, iako ništa nije potrebno jer je sve tako puno i tako kompletno, posve na dohvat ruke, potpuno jasno. To je možda ono o čemu govore i majstori Zena^** kad se čini kao da su potpuno kontradiktorni i isprazni. Uistinu nema ničeg više od ovoga što je tu, treba samo sve to vidjeti. Bodhidharma kaže Ne postoji plemenita istina, postoji samo praznina. I uistinu, ne postoji nikakva plemenita istina, nikakva "plemenita" mistifikacija, iza svijeta nema ništa, prazno je, sva je punina potpuno "neplemenita" i svakodnevna, direktno tu oko nas i u nama. I tako je veličanstvena!

I što ja uopće imam kome pričati o Corelliju?

^* Ime Buda (Buddha) može se inače daleko jezično slijediti unatrag i znači probuđen, prosvijetljen, budan. Zapravo isto kao što čujemo i u hrvatskom (Buda – budan). Buda se, dakle, probudio – sve je bilo tu, samo je on spavao.

- Keido Fukushima (1933-2011), zen monah

Zadnji put osvježeno: 26. listopada 2020. godine