Godina kuge (23. listopada 2020. godine)

Dvije tisuće dvadesete posvuda u svijetu su se čitale novine i dnevnici iz tisuću devetsto osamnaeste, devetnaeste i dvadesete. Tražilo se ima li štogod u njima što bi nam moglo nekako pomoći sto godina kasnije, kad se opet susretosmo s virusom koji je zaposjeo cijeli svijet, kao i onaj španjolske gripe. Našlo se zapravo mnogo toga sličnog ili čak jednakog. To je otrežnjujuća činjenica u ovo naše vrijeme, kad se gledamo unatrag, odmaknuli sto godina u trijumfalnom maršu civilizacije, i ugledasmo se manje-više jednaki, s istim maskama preko nosa i usta, s istom žudnjom za slobodom i zdravljem i sa sličnom nemoći naše svemoćne znanosti.

Dvije tisuće dvadesete i ja sam zapisivao ponešto. Doduše, zapisivao sam i godinama ranije, ali ove godine ostalo je u mojim zapisima mnogo toga što je posvuda obilježilo ovu godinu kuge. Usprkos tome, čak i ako bi netko otkrio ova slova dvije tisuće sto dvadesete, ne vjerujem da bi mu imalo pomogla da se spasi u nekoj novoj navali kuge ili korone. Ni nama, uostalom, ne pomažu sto godina stari dnevnici i novine. To je u suštini zato što spasenje nema veze s pošastima, a činjenica da smo neku od njih preboljeli ili izbjegli i dalje ne znači da smo se spasili. Zapravo i ne znam kako bi se čovjek uistinu mogao i od čega uopće spasiti, osim od samog sebe. Znam tek neke od načina koji su pogrešni. Ne znam ni traže li svi spasenje ili tek preživljavanje pa dokle traje. Kako god bilo, ja sam ponešto zapisivao pa i ako me nije spasilo, možda mi je malo olakšalo. Moglo bi ipak lako biti da vama sve to bude posve beskorisno, pogotovo ako ste u potrazi za nekakvom pomoći ili spasenjem. U tom slučaju bolje je da odmah odustanete od čitanja.

Trebalo bi valjda potražiti kakvog mesiju, a u ovoj godini kuge posvuda su se nudile mesije. Bilo ih je koji su tražili da se pokajemo i vratimo bogu, koji su u crkvama prkosno skidali maske uvjereni da ih njhov bog neće iznevjeriti. Nagovorili su i mnoge druge da tako rade. I ne znam je li im pomoglo i jesu li se spasili, znam samo da su se zarazili. Svuda oko nas su ove godine nicale znanstvene mesije, nismo im ni imena ranije znali, a kamoli da su naši ljudi. Jedni su zagovarali da se pokajemo i zatvorimo, da sjedimo u četiri zida dok se ne sasušimo i dok sve to ne protutnji pored nas. Drugi su tvrdili da kuga i nije tako opasna, da je slična gripi, premda su se u vezi s tim predomislili nekoliko puta pa je na kraju teško reći što su tvrdili. Treći su se busali u prsa svojom znanstvenom ekspertizom i ogromnim znanjem – jedan od njih je tvrdio da je on sam spasio pet milijuna znojnih crnčića, negdje u Africi, po najnižoj cijeni po glavi stanovnika. O tome sam zapisao i jednu pjesmu. Četvrti je kao savjetnik Vlade za korona-krizu uzeo javni novac u svoj privatni laboratorij da nas spasi – tko bi nas uostalom mogao bolje spasiti od njega, tako i treba. Peti je tvrdio da je upravo ono što on mjeri i prodaje važno za zaštitu od kuge. Kladim se da se naprodavao toga kao halve, svaki put kad su ga pozvali da propovijeda s televizije. O svemu tome ima pjesama u >> ovoj knjizi, iako je sve to zapravo jadno i posve nedostojno uzdrhtale poezije, kao što je jadno i to kako ljudi uvijek jednako nasjednu lopovima s Divljeg zapada, uglednom profesoru Thaddeusu Schmidlapu koji prodaje zmijsko ulje. Nije važno, doduše, zove li se zmijsko ulje oseltamivir, remdesivir, hidroksiklorokin ili kako god, važno je da se dobro prodaje. Po tome je godina kuge bila posve ista kao i sasvim normalne godine. I o tome ima pjesama.

I nisam ja to, doduše, otkrio tek ove godine, ja već dugo dobro znam kuda i kamo ide znanost i tko su oni koji su danas tako uspješni. Kad me netko pita što radim, ja ionako kažem da slikam cvijeće. U >> ovoj je knjizi ipak nešto manje slika cvijeća nego u >> Skicama dvorišta od prošle godine. To je zato što nam je najljepše doba godine, kad voćke cvatu i kad se svijet opet pojavljuje u nadi, promaknulo. Bili smo u karanteni. Kao nadoknada tu je zato pokoja dodatna slika mačke Marte.

Uostalom, nije samo moja struka – ona prava, znanstvenička – slika ovog svijeta dvije tisuće dvadesete godine. Posvuda su ljudi poharali skladišta toalet-papira i natovarili hladnjake jer žele dočekati ono vrijeme kad će sve biti drukčije, točno onako kako je bilo i prije. U ovom svijetu već odavno nema mašte za bilo što drugo, a kamoli za kakvo iskreno spasenje. I svi tvrde da je ono što treba spasiti svijet upravo ovakakav kakav jest i plaše nas da je alternativa grozna. Što bismo mi bez naših zdravstvenih i znanstvenih sustava da nas spase? Jedna najjeftinija tableta protiv refluksa u intenzivnoj njezi, baš kako je propisano pravilnikom HZZOa za one kojima izvade organ, i nimalo više. Koga je uostalom briga koliko ste milijuna već isplatili iz svoje plaće za tabletu od pola kune? I o tome ima pjesama, iako su sve to zapravo stalno iste teme, samo malo drukčije izgledaju. Sve je to isti svijet.

U tom svijetu koji treba pod svaku cijenu spasiti, tisuće nuklearnih bojevih glava svakoga časa mogu aktivirati žutokosi klauni-ubojice koje narod oduševljeno bira da im se cerekaju u lice s ekrana, jer je narod uvijek najmudriji, koliko god to ponekad izgledalo čudno. Jednog dana u udžbenicima će pisati o ovom teškom vremenu i klaunima-ubojicama i njihovim znanstvenicima koji su nas sve spasili, a djeca će o svemu tome učiti pred kamerama koje im prate pokrete očiju i senzorima koji otkrivaju poremećaje EEG-a i razinu hormona. A sve zato da tko ne bi slučajno zapamtio što se uistinu događalo i da se sto godina kasnije, ili čak i prije, sve to može ponoviti na posve isti način. Dnevnici i poezija su zato posve nevažni i ne pomažu nikome, a djeci mogu biti i zbunjujući. Služe tek tome da se netko malo utješi, a svijet usprkos poeziji svaki put iznova biva spašen na opće zadovoljstvo puka koji kliče.

Ni meni, kao ni mnogima prije mene, nije ovdje posve jasno što bi se u vezi s tim moglo učiniti. Jedna je opcija pobjeći od svijeta, negdje u šumu ili planinu, ali iako u principu nemam ništa protiv bijega, nemam za njega zdravlja ni snage. Osim toga, broj mjesta na koja bi se moglo pobjeći svaki je dan sve manji i samo je pitanje vremena kad će svako od njih biti trijumfalno spašeno. Trebalo bi, dakle, stalno biti u bijegu. Nama slabima preostaje da budemo ovdje, među ratnim zločincima koji šeću pse po rivijeri i u radnim kolektivima s čuvarima Auschwitza. Naš otpor svodi se tek na eskiviranje team buildinga u prirodi. Bili smo bolesni, iako smo mi, naravno, za kolektiv. Oholo je biti mizantrop i uzdizati se nad svojim kolegama, nitko se tako nije spasio i nijednom bogu to nije milo.

I zašto onda i za koga uopće pišemo? Neistinito bi bilo reći da pišemo zbog sebe, da se saberemo i ispovijedimo kad u druge ispovijedi već ne vjerujemo i kad su nam vrata klasificiranih rajeva kojima se obično stremi odavno zatvorena. To je dio odgovora, a onaj drugi, neugodniji dio, tiče se toga da i dalje vjerujemo u kolektive. Makar i u samo male kolektive. I dalje vjerujemo da pojedinac, sam i nijem, nesposoban da se uklopi u propagirane istine, vrijednosti i načine, ne može biti kraj sve te priče. Vjerujemo valjda da imamo za koga pisati, eto to vjerujemo. Vjerujemo da nekome ipak možemo nešto reći. Barem samo kao Winston Juliji, negdje na rubu vidokruga Velikog Brata, i barem samo skrivećki i u žurbi, dok nas ne sažvaču i ispljunu u ritualnim pročišćenjima vatrom koja su nužna da bi se svijet spasio.

Sve je, dakle, u ovom dnevniku iz prve godine kuge potpuna laž. Cinično zanovijetanje u vremenu kad se prelama povijest i kad je svaki defetizam veleizdaja svijeta. Najobičnije, zlobno blaćenje spasiteljā. Gubljenje vremena s cvijećem i mačkama u vremenima kad ozbiljni ljudi kao na pokretnoj traci štancaju članke o proteinima koronavirusa i njegovim ahilovim petama, a izdavačke kuće i industrija farmaceutskog spasenja zgrću milijune milijuna nečega. Radi se o potpunoj gluhosti za stvarne potrebe svijeta i onih koji ga proždiru. Patološkom nedostatku domoljublja koji se kažnjava smrću. Tko nije domoljub neka se sam prijavi nadležnim organima, gdje će biti strijeljan.

I bilo bi uistinu najbolje da odmah ovdje odustanete, ja sam vas svakako upozorio.

Autor; u Zagrebu, 21. listopada 2020. godine

>> Downloadirajte Godinu kuge OVDJE.

Ako želite snimiti PDF fajl na vaše računalo da ga čitate kasnije ili prenesete na neki drugi uređaj, kliknite desnim gumbom miša >> NA OVAJ LINK, a kad vam se prikaže prozor s izborima odaberite opciju Save link as... što će vas odvesti do izbora mjesta na vašem računalu na koje želite sačuvati e-knjigu.

<< Crtice iz izolacije 2

Što ja imam kome pričati o Corelliju? >>

Zadnji put osvježeno: 23. listopada 2020. godine.