Sorica (8. kolovoza 2016. godine, materijal iz 2. i 5.8.2016.)
Dolazeći u Soricu iz Škofja Loke (iznad), upitao sam se može li se čovjek uopće roditi ovdje, a da ne postane slikar? Poslije mi je moj prijatelj Primož
objasnio da su ljudi koji su se rodili u Sorici postali seljaci u ogromnom postotku, ali barem u slučaju Ivana Grohara to nije do kraja točno. Ivan
Grohar (1867 - 1911) je, naime, postao slikar. I to prilično dobar slikar, zapravo jedan od najpoznatijih slovenskih slikara. U malom parku pred ljubljanskom
crkvom u Trnovu, kraj Trnovskog mosta ponosno stoji njegovo poprsje uz ostalu trojicu slovenskih impresionista: Jakopiča, Jame i Sternena.
U Sorici je Grohar, naravno, glavni - desnom rukom zaklanja oči od sunca i pokušava vidjeti karakter plave nijanse sjene (ispod).
Kad govorimo o slikanju svjetlom, obično mislimo na impresionizam. Vjerujem da postoje krajevi gdje je svjetlost ekstravagantnija nego drugdje. Možda je Argenteuil takvo mjesto, ne znam, nisam bio tamo, ali sam siguran da je Sorica takvo mjesto. I premda Grohar nije Monet, na nekoliko slika je uspio uhvatiti ono za čim je svaki impresionist čeznuo - svjetlost!
Jedna od tih slika je svakako Sejalec (Sijač - ispod) iz 1907. godine. Taj je motiv postao skoro pa slovenski zaštitni znak. Koristili su ga (naravno subverzivno) i Irwin i Laibach - na njihovim verzijama Groharov sijač baca ili sjenu u obliku križa ili nosi traku s križem oko ruke.
Da je Groharov Sejalec slovenski slikarski ponos govori i činjenica da je motiv našao svoj put i do (slovenskih) kovanica od 5 euro-centa (ispod).
Iza Groharovog sijača vidi se i soriški sjenik. A vidi se i u Sorici danas (ispod).
Strmina je na dijelovima pokošena, a na dijelovima se još šepiri livadsko cvijeće (ispod). Kraj soriške crkve miriše materina dušica kako kažu Slovenci. Otrgnuo sam nekoliko cvjetića i listića i utrljao ih u čelo i obraze.
Put kroz Soricu (ispod) vodi dolje prema Železniki, a prema gore do Soriške planine pa opet nizbrdo do Bohinjske Bistrice.
Krećući prema Bohinju stali smo još jednom da se osvrnemo (ispod) ...
... a onda smo se samo tri dana kasnije opet vratili. Da još jednom prošećemo soriškim putićima nizbrdo pa opet uzbrdo (ispod) i tako ukrug.
Ovaj put smo svrnuli u Groharovu rodnu kuću gdje ljubazni domaćin priča priču o Groharu, sve ilustrirano s dva-tri Groharova originala i reprodukcijama koje je načinio upravo naš domaćin, i sam soriški slikar (šta sam rekao ...). Ima tu i jedna nezavršena i nepotpisana, navodno Groharova slika, nađena u kući gdje je Grohar radio (ispod).
Kuća je nedavno obnovljena (ispod), a u nju dolaze djeca iz cijele Slovenije da malo crtaju i slikaju i nauče ponešto o Groharu uz našeg živopisnog domaćina.
Domaćin (ispod), pored toga što slika, i svira nekoliko instrumenata, a pogotovo voli harmoniku. I Grohar je bio glazbenik i pjevač. U jednoj sobi obnovljene kuće nalazi se petnaestak instrumenata. Ja sam se dohvatio ksilofona, Primož nekakvog čudnovatog kožnatog bubnja koji zvuči melodično poput basa, Goga zvečke, a Katja je čuvala malu Miru koja je začuđeno gledala odrasle ljude kako se vesele kao djeca dok pocupkuju u taktovima tirolske glazbe koja se slijeva s domaćinove harmonike - kad stane na zeleni krug, opalim zeleni akord na ksilofonu, a kad pocupne na plavi krug, opalim plavi - sve u svemu zvučalo je odlično ! Zapljeskali smo sami sebi kad je bilo gotovo.
Dok smo bili unutra prošao je pljusak. Magla izlazi iz soriških šuma i odlazi prema nebu da napuni oblake.
| << Lović Prekriški | Korita Mostnice i Voje >> |
Zadnji put osvježeno 8. kolovoza 2016. godine