Ružičasti slak, 25. srpnja 2020. godine
Ružičasti slak (Convolvulus cantabrica) je cvijet koji čovjeka razveseli. Recimo, kad se spuštaš prema svojoj stijeni i kad iz šumarka treba skrenuti prema obali, baš kad se kržljavo drveće razrijedi i ukaže se čistina prekrivena suhom i kao zlato žutom travom. A među travom, sjaje se stožasti cvjetići slaka, od skoro snježno bijelih pa prema lagano ružičastim. Boja im može biti i tamnije ružičasta, skoro ljubičasta (iznad), ali to, čini mi se, ovisi i o tome koliko su izloženi suncu.
doručkuje gledajuć
cvjetove slaka.
- Basho
No, iako je cvijet izrazito krhak, cijela biljka uopće nije. Slak se drži za suhu crvenicu tako jako da ga je teško oprezno otkopati s njegovim
korijenom. Žestoka je to i samo naizgled krhka biljka koju vrtlari uglavnom smatraju korovom, bez obzira na ljepotu njenih cvjetova. Convolvulusa ima mnogo
raznih vrsta, većih i manjih cvjetova u različitim bojama, a mnogo ih se smatra invazivnim vrstama koje lako nadjačaju postojeće biljne vrste i prošire
se staništem. Iako ima jak korijen, Convolvulus cantabrica, je relativno skroman po visini koju doseže – jedva 20-40 cm. To je malo u usporedbi s nekim
njegovim rođacima koji se penju visoko oko ograda i drugih biljaka (npr. Convolvulus arvensis, poljski slak, koji doseže i do 2 m visine, a u engleskom
govornom području ga nazivaju field bindweed, gdje ovo bind asocira na vezanje, a weed na korov, naravno). Ružičasti se slak može prepoznati i
po vrlo uskim listovima što nije tipično za njegove rođake.
Slak prikazan na slici iznad naslikan je na Krku 23. lipnja 2019. godine, a pronađen je na uskoj trakici staze stisnute između ruba šume i stijena koje se ruše
prema moru.
Cvijet slaka pripada kategoriji simpetalnih cvjetova, što znači da nema odvojene latice nego su sve latice "slijepljene" u jednu latičnu površinu koja u slučaju
slaka sliči stošcu. Zanimljivo je kako se takvi cvjetovi otvaraju i zatvaraju, odn. kako je takva površina "spakirana" u malom volumenu pupoljčića koji će se
tek otvoriti. Pojednostavljenu verzju ovog problema predložio sam kao temu diplomskog rada na istraživačkom smjeru fizike PMFa u Zagrebu prošle godine:
Određivanje oblika elastičnih objekata u ograničenju (constraint) uglavnom nije podložno analitičkim pristupima, no problem je važan s različitih aspekata. Na primjer, rane faze rasta embrija ježinca i prva narušavanja sferne simetrije ovise o međudjelovanju embrija s membranom u kojom raste. Oblici koji se realiziraju u ograničenjima u kasnijim fazama rasta postaju dio temeljnog plana organizma. Tako je prvo udubljenje u embriju ježinca začetak osi cilindrične simetrije buduće odrasle jedinke [1]. U diplomskom radu će se tražiti zanimljiva rješenja u nižoj dimenzionalnosti, tj. oblici krivulja u krugu. Problem se svodi na minimizaciju elastične energije zakrivljenosti krivulje uz određene rubne uvjete. Istražit će se različiti rubni uvjeti koji bi se mogli primijeniti na biološke sustave, npr. na pakiranje simpetalnih cvjetova (npr. anđeoske trublje – Brugmansia ili slaka – Calystegia, Convolvulus) u mahune i pupoljke prije rascvjetavanja, te zatvaranje i otvaranje cvjetova.
[1] A. Šiber and P. Ziherl, Cellular Patterns, CRC Press, Taylor & Francis Group, Boca Raton (2017).
Iako cvijet nema pojedinačne latice, ima C5 rotacionu simetriju koja se tipično pojavljuje kod cvjetova s pet latica. Kod slaka se ta simetrija očitava u
debljim linijskim elementima koji poput rebara kišobrana daju mehaničku podršku obliku otvorenog cvijeta – takvih linijskih ojačanja ima 10 (5 + 5) i dobro
se vide na slici iz pretprošle godine (iznad) nastaloj također na Krku, 25. lipnja.
Ova je godina uistinu bila nikakva, potres u Zagrebu i skrivanje od pandemije, ali nekako smo i ove godine uspjeli dobaciti do mora i sunca. U tom je lijepom
periodu, 25. lipnja ove godine, nastala i skica ružičastog slaka prikazana ispod.
Biljke uglavnom prepoznajemo po cvjetovima i listovima, no one se međusobno vrlo razlikuju i po tome kakva im je pelud. Ovo, naravno, obično ne možemo vidjeti golim okom, jer je veličina zrna peludi tipično oko tridesetak mikrometara. Kako će o peludi biti još riječi, i to uskoro nadam se, ovdje donosim i mikroskopsku sliku peludi ružičastog slaka (ispod; snimila H. Halbritter) preuzetu iz sjajne baze podataka PALDAT koju održavaju austrijski botaničari. Tip peludi kakva je u ružičastog slaka prilično je uobičajen, a ove tri duguljaste strukture nazivaju se aperturama – njihova je uloga važna u procesu oplodnje, ali i za otpornost peludi na isušivanje.
Botanička ilustracija ružičastog slaka prikazana na slici ispod potječe iz knjige La flore et la pomone francaises: histoire et figure en couleur, des fleurs et des fruits de France ou naturalises sur le sol francais, Jeana Henrija Jaume Saint-Hilairea (1772 - 1845). Jaume je donekle poznat francuski botaničar koji je i ilustrirao svoje radove. Do svoje 28. godine bio je francuski vojnik i sudjelovao u ratovanju po Europi, a od 1800. godine bavi se znanošću i objavljuje raskošno ilustrirane knjige o botanici. Francuzi ružičasti slak nazivaju liseron de Biscaye, odn. biskajski slak. Njihov slak očito gleda uglavnom prema Atlantiku. Ružičasti slak je inače čest cvijet posvuda u toploj Europi, ali ne voli niske temperature i nema ga na sjeveru.
| << Višestruki komorbiditeti | Dizajn peludnih apertura >> |
Zadnji put osvježeno: 25. srpnja 2020. godine.