R'N'R is not dead (16. siječnja 2011. godine)
Kako starimo s nama odumire i naša kultura, naš komadić svijeta, povijesti i civilizacije. Navike, rituali, etika, načini,
sve to zastarijeva zajedno s nama sve dok se ne nađemo u svijetu kojeg više ni ne razumijemo ni ne volimo. S nama nestaju i umjetnici
koje smo cijenili i cijenimo. Nove generacije nemaju više sluha za njih osim nekolicine udarenih klinaca koji inspiraciju traže izvan
svog vremena nezadovoljni njegovom ispraznošću.
Ja sam bio jedan od tih klinaca, tako da su ljudi koje danas cijenim većinom mrtvi. Pogotovo se to odnosi na rokenrol. Moji rokenrol
heroji su ili senilni starci ili pokojnici. Shvatio sam to nedavno slušajući zadnji album Toma Waitsa,
>> "Bad as me". OK, Tom
Waits nije senilni starac i još uvijek stvara sasvim dobru glazbu (koja se, usput rečeno, teško može klasificirati kao rokenrol, ali
dobro...), ali slušajući njegove nove uratke nisam se mogao oteti dojmu da se zaglavio. Stoji na mjestu i ne miče se. Sve sam to već
čuo i bojim se da se Waitsova noćna mora ostvarila - počeo se ponavljati. Slušajući njegov lažni "dvostruki" CD na kojem drugi CD ima
samo tri stvari u sveukupnom trajanju od 9:21, pomislio sam kako je ostario ("What is it like after we die?", "I'm the last
leaf on the tree, the autumn took the rest but they won't take me"). A onda sam pomislio kako
sam i ja ostario i da je rokenrol koji ja cijenim možda već i umro.
Ipak, prije nekoliko dana odslušao sam album >> "Let England shake" PJ Harvey
i sav ozaren zaključio da rokenrol ipak živi! Album je izašao u veljači 2011. godine. >> Polly Jean dakle
više nije mlada (starija je od mene 3 godine), ali je još uvijek zastrašujuća,
opaka, žestoka, otrovna, manično emotivna i mekana, histerično i bijesno depresivna. Ovaj put je uz sve to i promišljena i stabilna. I
ne ponavlja se. Odličan i konzistentan album!
Ono što PJ radi može se jednoznačno klasificirati kao rokenrol, a da to nimalo ne unizi njen autorski doprinos i originalnost. PJ je
vjerodostojna do te mjere da može udahnuti život i naizgled iznimno jednostavnoj i mrtvoj formi. Njoj je dovoljna samo njena
gitara i glas da stvori nešto snažno i novo. Oduvijek je to bilo tako u pravom rokenrolu, a PJ je izvrstan primjer te tradicije koja,
naravno, prethodi žanru i proteže se sve do kamenog doba, sve do prvog rokenrolera-bubnjara koji je pjevao uz lupanje kamena o kamen.
Potreban je poseban karakter da od toga napravi pravu predstavu. PJ ga ima.
Definitivna preporuka.
Potražite više postova o rokenrolu u >> arhivi.
| << Neiscrpni život | Goga spava >> |
Zadnji put osvježeno 16. siječnja 2012. godine