Rancerje (17. veljače 2013. godine)

Zagreb. Samobor. Rude, pa usko očišćenim putem do Prekrižja Plešivičkog. Dalje se ne može ni usred ljeta, ovdje asfaltirani putići završavaju. Ali počinju putići za pješake: kroz šumu i u planinu. Da tuda nije prošla nekakva mala ralica, bilo bi teško do Rancerja. U Samoborskom gorju snijeg je dubok više od pola metra.

Put se od Prekrižja Plešivičkog lagano penje kroz šumu. Rijetko se otvori pogled, ali danas je već milina bila vidjeti debeli snijeg (ispod). Sunca nema i sjene su mekane.

Tko zna šta je sve ispod tog snijega, i snažni su hrastovi zatrpani do struka.

Staza više nije prokrčena, ostao je samo uzak duboki trag onih koji su prošli prije nas. Ja sam pretežak i čak i kroz te duboke stope propadam još dublje. >> Kliknite na fotografiju ispod da je prikažete u trostrukoj rezoluciji - podsjeća me na hlebinsku naivu.

Nakon četrdesetak minuta hoda od Prekrižja Plešivičkog, na nadmorskoj visini od 748 m, nalazi se "vrh" Rancerje (ispod). Radi se u stvari o krčevini, zaravni s ograđenom livadom (rančem?; ispod)

Odavde bi se moglo dalje, do vrha Oštrc koji je udaljen još oko pola sata pješačenja. Možda kad snijeg okopni.

<< Čazma

Sv. Vid začretski i Sv. Jakov radobojski >>

Zadnji put osvježeno 17. veljače 2013. godine