Rabo u Dresdenu (13. siječnja 2016. godine)

Vonnegutov najpoznatiji roman "Klaonica pet" neki su kritičari proglasili kvijetističkim. Ti su mudraci našli u Vonnegutovom pisanju neku vrstu "razumijevanja" za groznu ratnu klaonicu i osjećaj tragične bespomoćnosti pred ljudskim zlom koje svako malo provali iz ove naše civilizacije. Naravno da se takvo nešto u "Klaonici pet" može naći, ali nije tome razlog neka kvijetistička Vonnegutova filozofija nego post-traumatski stres koji ga je dvadeset četiri godine blokirao da išta suvislo o bombardiranju Dresdena misli, a kamoli zapiše. Post-traumatski stres ima i glavni lik romana, Billy Pilgrim, a njemu takvo stanje omogućuje da komunicira s Tralfamadorcima, bićima s planeta Tralfamadora koja sliče na uspravljene otčepljivače odvoda i WCa, s jednim zelenim okom na dlanu male šake koja se nalazi otprilike na vrhu ručke otčepljivača.

Tralfamadorci znaju da je zločin u Dresdenu na neki način bio "nužan" jer za njih povijest ni ne postoji kao dinamička aktivnost. Kako su Tralfamadorci četverodimenzionalna bića, za njih je sva povijest i svo vrijeme dostupno i u svaki se "trenutak" može kročiti po želji, uz svladavanje potrebne vještine za "putovanje kroz vrijeme" (točnije, "izglavljivanje iz vremena" - "unstuck", kako kaže Vonnegut).

Ugljenizirani Dresden je dakle uvijek tu, ili se barem vječno nietzscheanski vraća, ništa se tu ne može promijeniti niti se ikad moglo i po tome su mudri Vonnegutovi kritičari zaista u pravu - Tralfamadorci zvuče kao kvijetisti stvoreni izmučenim umom Billyja Pilgrima i Kurta Vonneguta.

Aktivizam i ustrajavanje na pokušajima da se nešto promijeni govore o zdravom duhu. Ali govore i o duhu koji nije imao nesreću da se nagleda potpuno besmislenih smrti i zla - zato i jest zdrav, za razliku od Billyjevog:

Najčešća uzrečica Tralfamadoraca je

... a svaki put kad u romanu netko umre, a to se događa često, Vonnegut također kaže: "Tako je to." ("So it goes.")

Ne treba se ni slučajno zabuniti pa pomisliti da je "Klaonica pet" nekakav SF roman - to bi bilo potpuno pogrešno. "Klaonica 5" je roman o tome kako ljudi ni nakon dvije tisuće godina od Isusa Krista nisu postali dobri, jer je izgleda došlo do pogreške u zapisivanju Novog Zavjeta pa se prava Isusova poruka, ona o ljubavi, nije uspješno prenijela. Roman je to o zlu koje smo nataložili u jantaru vremena, o Dresdenu koji se stalno ponavlja, o masakriranim potpuno nevinim ljudima, o djeci ubojicama, o jadnoj ljudskoj svijesti koja ne može zdrava istrpiti zlo u koje je uronjena i koje i sama stvara.

Vonnegut je naravno znao da će ga njegovi sugrađani zbog pisanja o svemu tome, a pogotovo o tome što se dogodilo u Dresdenu, mrziti. I nije on prvi, nitko ne voli slušati o "našim dečkima" koji su počinili zlo. Tako je u svim ratovima, tako je bilo u vijetnamskom ratu kad je Vonnegut objavio roman 1969. godine, a tako je bilo i u ratovima u bivšoj Jugoslaviji. Ipak, da nema Vonneguta i njemu sličnih rat bi (neupućenima) mogao izgledati kao plemenit pothvat - naši dečki koji zastupaju dobro (djeca-križari - podnaslov romana je "Dječji križarski rat") protiv njihovih koji su oličenje zla. Zato Vonnegut nikako nije kvijetist i zato je njegova uloga iznimno važna.

"Klaonica pet" je na 29. mjestu >> liste zabranjivanih ili osporavanih klasika koju je sastavilo Udruženje američkih knjižnica. Zabranjvali su je, spaljivali, cenzurirali, izbacivali iz lektire i školskih knjižnica uz objašnjenje da je knjiga "izopačena, nemoralna, psihotična, vulgarna i antikršćanska". Ja, naravno, ne mislim tako. Ja mislim da je bliže istini kategorizacija Modern Library-ja prema kojoj je "Klaonica pet" osamnaesta na listi od 100 najboljih romana XX. stoljeća na engleskom jeziku.

Slika iznad prikazuje Rabu Karabekiana odn. Billyja Pilgrima upravo u trenutku kad su ga Tralfamadorci izglavili iz vremena i utovarili na svoj svemirski brod. Upitao ih je:

Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.

Zadnji put osvježeno 13. siječnja 2016. godine