POSVE ZADOVOLJAN

Gospođa ne zna
Da sam ja od ljeta 2014.
Odustao od mišljenja ljudi
I da mi do toga
Više uopće nije stalo –
Napišem tek pokoju
Zato što moram
A i zato što veseli
Nekoliko njih koje još čujem.
Ne tražim u tome, dakle,
Pljesak tribina
Niti bi takvo što bilo moguće
Jer, općenito slabo pogađam
Bilo tribina
I nimalo ne volim nogomet.

Gospođa, dakle, ne zna
Da pišem zato što moram
A ne zato da se dopadnem
Pa me je nasmijala njena primjedba
Da bi netko mogao pomisliti o meni
Da sam nezadovoljan
Ili, sačuvaj Bože, zavidan
Svima onima
O kojima napisah gadne riječi.
Jer je navodno opće poznato
Da o ljudima govorimo ružno
Zato što bismo htjeli biti
Upravo kao i oni
Da pred nama padaju ničice
I ljube rubove naših skuta
Da nam tribine plješću
A akademije odobravaju.
Kaže gospođa da u životu treba
Biti zadovoljan
I šutjeti o tome –
Njima njihovo
A nama naše.
Mogao bi inače tko,
Sačuvaj Bože,
Pomisliti da smo nezadovoljni.
Ili zavidni.

Treba dakle
Sa smiješkom odobravati
Sve gadosti i niskosti
I bivati sasvim zadovoljan
U ovom
Najboljem od svih mogućih svjetova.