Poslije kataklizme, veljača 2009. godine
Ona hoda ispred njega s ruksakom na leđima. Koža joj je tamna i presijava se zlatnim nijansama kako se podnevna svjetlost
odbija od nepredvidivog mreškanja morske površine. Put pored vode prekriven je sitnim kamenčićima i crvenom zemljom.
Noge su mu prašnjave. Osjeća se snažno, osjeća se kao da je opet mlad. Nema drugih ljudi, čuju se samo cikade, pokoji
valić koji snažnije udari u obalu i koraci. Hodaju i šute. Idu prema mjestu gdje su se jučer kupali. Tamo je lijepo.
Komad ravne stijene okružen visokom i nepristupačnom kamenom obalom. To je njihovo mjesto.
Ona će danas pročitati onu čudnu knjigu do kraja. On će samo ležati i gledati u more. Samo slušati. Ona se okreće. Smije se.
Znaš što mi je palo na pamet? Svi ti sintetski mirisi i znanstveni napreci u elektrostimulaciji mozga,
a ništa od toga ne sliči... Ma nije ni blizu ovom mirisu bora? Osjetiš li? On njuši zrak. Zbilja, osjeti se zdrav
i oštar miris bora. Odakle to dolazi? Imaš pravo. Prekrasno je. Pitam se gdje je izvor tog mirisa.
(iz romana u nastajanju)
Ja sam samo tražila njega. Nisam mislila da bi to moglo dovesti do svega ovoga, do definiranja nove vrste, do planiranja odlaska. Ja sam samo htjela popiti još jednu kavu s njim. Ništa pametno... (iz romana u nastajanju)
Svejedno, smetala ga je pomisao na još jednu gensku terapiju i nuspojave zbog virusnih vektora. Zadnja je bila prije samo dvije godine. Valjda to tako ide. Sve češće i češće, sve gore i gore dok jednom sam ne odlučiš završiti priču. Najbolje na jednom od onih mjesta s projekcijom sretnih pamćenja i ekstatičnim drogama. Zvuči dobro. Pitao se što bi od njegovog sjećanja ušlo u uži izbor za projekciju. Nije se mogao ničega sjetiti. Možda dana kad ga je otac naučio plivati. Da. To nije bilo loše. (iz romana u nastajanju)
| << Debeli suncokret | Klauster >> |
Zadnji put osvježeno: 7. rujna 2015.