Naš rat svakdašnji (15. travnja 2011. godine)

Postoji li za svakog čovjeka neki događaj koji posebno označi život? Nešto zbog čega smo postali takvi kakvi jesmo, nešto čega se možemo prisjetiti u situacijama kad ne znamo kako postupiti, nešto iz čega se formira svjetonazor, karakter, ono po čemu nas okolina prepoznaje? Kad bih morao odgovoriti na ovo pitanje iz svog dosadašnjeg životnog iskustva, rekao bih da ne postoji jedan događaj, neka određena djelatnosti ili period u mom životu koji me je definirao. No, ipak, postoje tri-četiri bitne stvari kojih se često sjetim. Većinom se radi o događajima u kojima sam postupio posve pogrešno i kojih se često sjetim kao nekog neugodnog ožiljka koji se ukaže prilikom brijanja. Jedna lijepa stvar koja pripada u ovu kategoriju je "Mit o Sizifu" Alberta Camusa. To je knjiga koja me je bitno usmjerila.

No, moja ružna sjećanja i draga utjecajna literatura mali su efekti na skali događaja koji je odredio život Kurta Vonneguta: Drugi svjetski rat. Vonnegut je imao nesreću (ili sreću?) da kao američki vojnik zaglavi kao ratni zarobljenik. Imao je nesreću (ili sreću?) da doživi savezničko bombardiranje Dresdena, preživi ga sakriven u klaonici, a onda, zajedno sa svojim ratnim drugovima zarobljenicima po ulicama Dresdena skuplja i spaljuje leševe uglavnom njemačkih civila. Mnogima od njih život se nakon svega toga posve izmijenio. Između ostalog i zato što im se život u tim vremenima ukazao kao posve bijedan, beznačajan i jeftin.

Rat je velika svinjarija, donosi ogromne patnje, a omogućuje najvećem ljudskom smeću da ispliva na površinu povijesti. Znamo to svi koji smo bili na područjima gdje se ratovalo, i to je univerzalna odrednica rata. Rat zagađuje prostor i vrijeme i njegov utjecaj sporo trne u godinama koje dolaze iza njega. Čak i kad je rat odavno završio, on i dalje opterećuje ljude i prostor na neizravne načine - patnja i zlo označe prostor i ljude koji u njemu bivaju. Radi se o efektu povezanosti. Patnja jednog čovjeka patnja je cijelog čovječanstva, a ona se ponekad materijalizira. Pričali su mi ozbiljni ljudi da se nešto može osjetiti, neka iznimna nelagoda, tuga, na mjestima stradanja.

A Vonnegut je medij-prijenosnik ratne patnje i crnila. On je čovjek koji je bio tamo i kojeg je to označilo zauvijek. I nije čudno da se svemu tome ponovo vratio pred kraj života. Jer knjiga "Armageddon in retrospect" knjiga je prvenstveno o ratu. Doduše, rat se tamo pojavljuje u najčudnijim kombinacijama: od simulacije rata u budućnosti koja poznaje putovanje kroz vrijeme, do izmišljenog rata u prošlosti koji se nikad nije dogodio (Amerikanci koji ratuju (i pobjeđuju) protiv Rusa u Čehoslovačkoj za vrijeme hladnog rata). Ali bez obzira na sve te varijacije rata, uvijek je to isti rat. Naš rat svakdašnji. I gadni.

"Armageddon in retrospect" sastoji se od 11 kratkih priča koje su objavljene nakon Vonnegutove smrti (2008. godine), a knjigu je priredio njegov sin, također pisac (i liječnik) Mark Vonnegut. Priče nisu posve "uravnotežene", neke su bolje, neke slabije, ali ima ih nekoliko izrazito snažnih. Meni je najsnažnija bila "The Commadant's Desk" (Zapovjednikov stol) jer sam prepoznao u njoj mnogo toga što sam i sam vidio, a prepoznao sam i svog djeda Šibera na kojeg me je glavni lik priče snažno podsjetio. Radnja se zbiva u čehoslovačkom gradu Bedi, u izmišljenoj prošlosti gdje američki vojnici istjeruju Ruse iz grada. Glavni likovi su otac i kći (Marta), stanovnici grada koji su već pregrmili nekoliko vojski (naciste, rusku armiju u Drugom svjetskom ratu, češke komuniste pa ponovno Ruse). I kad su se već ponadali da se stvari konačno primiruju, shvaćaju da američka vojska nije ništa drukčija od svih prethodnih vojski. Major ih ne podnosi, smatra ih kolaboracionistima i maltretira, a pozitivan lik je lik kapetana koji je psihički snažan, ali i izrazito osjetljiv tip i koji se u ratu i u situacijama koje on stvara slabo snalazi.

Evo jednog isječka iz te priče (kako sam knjigu pročitao u originalu, na engleskom jeziku, citirani dijelovi teksta su moj prijevod, čovjek koji pripovijeda glavni je junak (otac) koji me je podsjetio na mog djeda):

Period kad Drugi svjetski rat završava i kad američki ratni zarobljenici ostaju prepušteni sami sebi, u očekivanju navale ruske armije, spominje se u knjizi nekoliko puta u različitim pričama. Možda je to najzanimljivije opisano u priči "Just You and Me, Sammy" (Samo ti i ja, Sammy), gdje se radnja vrti oko američkog ratnog zarobljenika koji je u dobrim odnosima s njemačkim vojnicima-čuvarima. Kad se njemačka vojska povuče, on se osjeća posve izgubljeno (inače priča ima zanimljivi twist na kraju koji ne želim otkriti da ne pokvarim užitak čitanja nekome):

Druga "priča" u knjizi je Vonnegutov javni govor u Clowes Hallu, Indianapolis u travnju 2007. godine. Posve luckasto, otkvačeno, a ima i zanimljiv komentar o znanosti:

Knjiga je vrlo dobra, premda traži nešto strpljenja. Ali isplati se.

Rabu Karabekiana sam, na slici koja je otvorila ovaj post, portretirao posve uplašenog, u rovu. Svega nekoliko metara od nas padale su minobacačke granate. Preživjeli smo tako što smo se uz pomoć mog ručnog teleportera transportirali na jedan, svijetu potpuno nepoznati otok u Pacifiku. Palme, valići, sunce i preplanuli domoroci koji su nas tretirali kao bogove. Mnogo bolje od rovova !

Potražite još postova o djelima Kurta Vonneguta u >> arhivi.

Zadnji put osvježeno 15. travnja 2011. godine