Uvod u haiku 8, epizoda 49, 30. siječnja 2025.

Haiku se krajem 19. stoljeća proširio izvan granica japanske kulture i jezika, a danas se piše posvuda u svijetu. Melodija i tempo različitih jezika često ne odgovaraju najbolje 5-7-5 slogovnoj formi tradicionalnog haikua pa se to strukturno pravilo rijetko uvažava kad se haiku piše na drugim jezicima. U gramatici većine jezika nedostaju posebni uzvici ili riječi, naprimjer ka koja označava pitanje, ya koja označava naglasak na prethodnoj riječi ili riječima, ili kana koja označava čuđenje. Te se riječi u drugim jezicima obično zamjenjuju upitnicima i uskličnicima koji označavaju narav čitanja haiku pjesme, a ne doprinose njenoj dužini niti slogovnom računu. Ka, ya i kana su i uobičajene kireji riječi, tj. najčešće se pojavljuju na prijelomnoj točki haikua, obično na kraju drugog stiha.

Autori haikua na ne-japanskim jezicima ipak se obično pokušavaju čim je više moguće približiti tradicionalnom japanskom rasporedu slogova pa su tako u hrvatskom jeziku česti, naprimjer, 5-7-6, 6-8-4, 5-7-2, 4-6-4, 5-9-6 rasporedi i slično:

Usprkos velikoj popularnosti haikua, mnogi današnji autori, nažalost, ne razumiju o čemu je u haiku poeziji zapravo riječ, iako marljivo zapisuju riječi u tri retka, od ukupno sedamnaestak slogova, što im je često izvor posebnog ponosa i krunski dokaz da su napisali haiku. Potom se ti haikui skupljaju u časopisima i zbirkama poezije, a neki uđu i u antologije. Mnogi takve haikue od sedamnaestak slogova šalju i na međunarodne natječaje haiku poezije, gdje se dodjeljuju stotine nagrada za haikue napisane na zadanu temu. Na primjer o rugby-ju. Ili o „predivnom susretu“, „miru u svijetu“, „žrtvama rata“, „potresu u Japanu 2011. godine“, a sponzori su vlada Japana, japanske diplomatske misije, zaklada za širenje japanske kulture, nacionalna japanska zrakoplovna kompanija, japanske izdavačke kuće, izvoznici polovnih japanskih automobila, i slično.

Od 2011. do 2018. godine postojala je i nagrada za haiku nazvana po Vladimiru Devidéu, a utemeljila ju je njegova ekselencija, liječnik, pjesnik i akademik Drago Štambuk, tadašnji veleposlanik u Japanu, o kojem sam već govorio u epizodama ovog podcasta. Svake je godine Štambuk vrijedno selektirao pobjednike i nagrađene, a izdavao je i prigodne godišnje knjižice koje su uvijek počinjale s fotografijom i kratkom biografijom Vladimira Devidéa, a nastavljale se, naravno, s nasmiješenom fotografijom i dvostruko dužom biografijom akademika Štambuka, prije odabranih haikua. Tako će čitatelji u knjižici haikua nazvanoj po Devidéu pročitati kako je akademik Štambuk naširoko objavljivan i hvaljen pjesnik, prisutan u svim relevantnim antologijama hrvatske poezije, kako je dobitnik brojnih nagrada, uvaženi liječnik i diplomat, suradnik na harvardskom sveučilištu i tako dalje, i tako dalje.

Takve su, dakle, nagrade za današnju haiku poeziju. Japanska država često podržava razne ugledne veleposlanike, a natječaje i nagrade obično koristi za vlastitu političku promociju. I hrvatski vitez-akademik, liječnik, znanstvenik i saborski zastupnik Željko Reiner je dobio najviše odlikovanje Japana, Odličje reda izlazećeg sunca prve klase s lentom. Japanska vlada dodijelila je 2019. godine Orden izlazećeg sunca sa zlatnom i srebrnom zvijezdom i akademiku Štambuku, naravno. U takvim bi se okolnostima izlizala i najotpornija supstanca, a to se i dogodilo haikuu koji se danas piše, a pogotovo nagrađuje.

Natjecanja u pisanju haikua, pogotovo na zadanu temu, uglavnom su suprotna duhu haikua koji je ustanovio Basho:

Basho je utemeljio formu, ali i duh, značaj haikua upravo kao revolt prema trivijalnosti od sedamnaest slogova koja je postala glupavi vic za zabavu publike, i koja se pisala radi pobjeda i nagrada na javnim događajima. Mogli bismo se, doduše, kao i Basho, pretvarati da ne vidimo da su i ove današnje nagrade upravo ono protiv čega se Basho pobunio, na svoj mekani način, i da su haikui koji se danas tako nazivaju i koji pobjeđuju na natječajima poezije često krajnje stupidni. Ironija je vremena da se takvi natječaji redovito nazivaju upravo Bashovim imenom.

Najnagrađivaniji haiku pjesnici iz cijelog svijeta zapisuju, dakle, riječi od ukupno sedamnaest slogova pa ih šalju na natječaje i skupljaju nagrade. Potom te nagrade zapisuju u svoje životopise gdje ih se zna skupiti popriličan broj, a naši novinari i kulturni radnici ih onda proglašavaju našim najvećim hrvatskim haiku pjesnicima. Treba ipak reći da im je umjetna inteligencija u zadnje vrijeme postala prilična konkurencija jer ona bez većih problema sastavlja riječi od ukupno sedamnaest slogova i to na zadanu temu. Može čak ubaciti i kigo, ako je nužno, iako se to u najmodernijim natječajima ni ne traži. Tim lakše za umjetnu inteligenciju.

Pisati haiku na zadanu temu pogotovo je nakaradno, iako nije nezabilježeno u povijesti, jer najbolji haikui odražavaju trenutak kad um i duh zasjaje, kad nam se prvi put učini da se i vrapci, kao i mi, zapravo dive cvatu šljiva, ili kad sunce probije kroz glave maslačaka toliko žarko da nam se učini da su im se rubovi izgubili, utopili u okolini, i da se zapravo zato padobrančići uzdižu već na najsitnijem povjetarcu. To nije nešto što bi se moglo isplanirati, dogodi se ponekad kad legnemo potrbuške ispod trešnje da čitamo, ali ne uspijevamo jer nas sunce zove da gledamo. Kad gledaš s tako niske točke, svijet izgleda drukčije pa i maslačci.

Htio sam, planirajući ovu epizodu o haikuu, odrecitirati neke od blesavih haikua koje pišu naši akademici i najnagrađivaniji haiku pjesnici, ali sam odustao od toga. Zaključio sam da bi bilo šteta prekomjerno opterećivati i ove epizode ciklusa o haiku poeziji hrvatskom i svjetskom glupošću pa sam ipak odlučio ostatak ove epizode posvetiti lijepim stvarima.

Ljerka Kratofil Krehula nije poznata u hrvatskoj haiku zajednici – ne objavljuje u časopisima, ne šalje pjesme na natječaje, a nije dobila ni nekakvu nagradu kojom bi se mogla pohvaliti, barem koliko je meni poznato. Ništa od toga nije, naravno, potrebno da bi se napisali dobri haikui pa izostanak nagrada nije nimalo smetao Ljerki da napiše uistinu dobre haikue. Šteta je, ipak, što vrlo mali broj ljudi zna za njenu poeziju.

Njeni su haikui tradicionalni, imaju preciznu 5-7-5 formu i prepoznatljiv kigo, ali, usprkos uvažavanju najtradicionalnijih pravila, uspijevaju snažno prenijeti dojam i osjećaj, svjetlost i miris, dodir vjetra i nijemost snijega – to je odlika haikua najvećih majstora. Negdje u dubini voćnjaka miriše dunja, znate li kako je to?

Zašto ostajemo budni noću, sjećamo li se roditelja kojih više nema, prijatelja koji nas ne zovu, brinemo li se zbog djece u ovom nemilosrdnom svijetu? Možemo li i dalje lijegati i ustajati, rintati i strahovati, svaki dan ispočetka? Neprospavana je noć protest protiv svijeta koji nas pritišće, meditacija u mraku i tišini, nakon koje možda nešto bude i malo bolje. Barem s nama, ako ne s okolinom, više i ne možemo očekivati. Prije svitanja, u mraku, kad druge ptice još šute, pjeva slavuj – nightingale. Onaj koji pjeva noću. Kraj je travnja i još je hladno. S parkinga zgrade već poneko kreće u dan, iako se slabo što vidi, a čuju se i prvi tramvaji. Svijet će se vratiti svom danu i gužvi, ali slavuja ćemo zapamtiti i ništa više neće biti baš posve isto.

Jednom sam zaustavio auto kraj žita na brijegu. U plavom, iznad žutog, plutali su bijeli oblaci, bez imalo namjere da bilo gdje odu. Htio sam se popeti, trčeći uzbrdo, i na samom vrhu raširiti ruke da me oblaci prime.

U studenom 2019. godine u Plešivici, snažno me je protresao vlažni miris jablana. Sjetio sam se visokog djedovog jablana kojeg smo se kao djeca uvijek bojali jer su nam pričali da privlači gromove. I mirisa, naravno. Ni djeda ni djedovog jablana već dugo nema, ostalo je dvoje djece koja ih se sjećaju. Još neko kratko vrijeme.

Kosovima uvijek sve opraštamo pa i kad kradu trešnje, zato što tako lijepo pjevaju. Kakvo bi to, uostalom, ljeto bilo bez kosova?

Kosovi su ipak lupeži, to svi znaju. A i skakuću pognute glave, hitro i brzo, ponekad i jedno iza drugoga, kao da bježe od neke svinjarije koju su, sasvim sigurno počinili.

Pao je snijeg, a da to nismo ni znali, u još jednom danu brige i rada, kad smo dali koliko smo mogli, prije nego što se umorni uputismo kući. Snijeg je prekrio puteve, iako dobro znamo kuda treba proći. Škripi pod koracima, i što dalje idemo, to je manje tragova ljudi. Tako je i bolje, iako je hladno, a zvukovi su tupi i prigušeni. Žurimo se kući, gdje je toplo i gdje je sve posve drukčije, gdje ćemo biti posve skriveni i zaštićeni od svijeta iz kojeg bježimo. Nitko osim nas i ne zna gdje su putevi, sakrio ih je snijeg. Ni da se prodereš ne bi te nitko čuo.

Kao što pijetao kukurijekom najavljuje dan, tako i kukurijek cvatnjom najavljuje proljeće i godinu koja se budi iz zimske noći. Kukuriiiikuuuuu! A vani je još mrak. Tako i kukurijek – požuri prije sveg drugog cvijeća. Biljke ne znaju za strpljenje, a kukurijek je najnestrpljiviji od svih cvjetova. Počelo je, pa kako bude. Plućnjaci su ipak još daleko. Još je snijeg.

Ljerka Kratofil Krehula ne piše samo haiku, waku, i tu i tamo pokoji senryu s političkom kritikom, nego i uobičajeniju, rekli bismo zapadnjačku poeziju, a i u tom je žanru napisala odličnih pjesama. Piše čak i na putu kući, kad su sve staze prekrivene snijegom, a sretna je kad se kući vrati s pjesmom. Zapisuje i kraće eseje, najčešće sjećanja na toplinu djetinjstva i ljude od kojih mnogih više nema. To su zapisi o nestalome svijetu i vremenu, o ljudima kojima je bilo dovoljno da zajedno sviraju harmoniku i tambure i da pjevaju, da pričaju o somovima i štukama, smuđevima i šaranima, lipljanima i linjacima, roganima i amurima, tolstolobicima i zlatovčicama i sanjaju kako bi bilo lijepo uloviti jednu brzu štuku na dugi ribički štap od bambusa. Ljerka voli prirodu, svjetlost, cvijeće i ptice. I putovanja. To, naravno, posve priliči jednoj haiku pjesnikinji. Pomalo prevodi i češku poeziju. Profesorica je na Zavodu za polimerno inženjerstvo i organsku kemijsku tehnologiju Fakulteta kemijskog inženjerstva i tehnologije Sveučilišta u Zagrebu.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---