Škola za roblje, epizoda 34, 2. srpnja 2024.

Premda je kod nas djece sve manje, titula je sve više, a i nastavnika i profesora koji na svojim plećima moraju nositi sve te silne programe koji su Hrvatskoj nužni u 21. stoljeću. Vještine, ishodi, učenje za učenje, tablice i postoci i, naravno, STEM, barem se o tome uglavnom govori, iako sa svakom “reformom” kurikuli postaju sve domoljubniji i vjeronaučniji, a djeca sve zatupljenija sjajem milijuna i vizionara koji proizvode električne automobile za šeike u Dubaiju i koji im se smiješe sa stranica stripa u sve novijim i modernijim udžbenicima. Oni koji bi o svemu tome imali što reći, u tim raspravama ne sudjeluju zato što nemaju kome govoriti, a nitko ih i ne sluša. Generali bi djecu učili o povijesti, iznajmljivači ljudi o vještinama koje su im potrebne da ih bolje iznajmljuju, a popovi o pokornosti njihovom autoritetu. Djecu na kraju ipak podučavaju nastavnici i oni bi se svemu tome mogli i suprotstaviti, ali može li se od njih očekivati uopće odgovornost za posao koji obavljaju i djecu koju odgajaju i obrazuju?

Zamislite samo neprebrojivu masu nastavnika koji su se pridružili postojećem sustavu obrazovanja tako da ga mogu veselo i bez previše promišljanja prenositi dalje. Što mislite kako će se ovim ljudima dopasti kad čuju o projektima iz kojih su oni po prirodi isključeni; o zahtjevima koji nadilaze njihove mediokritetske sposobnosti; o nadama koje ne odjekuju u njihovim srcima; o bitkama čije pokliče ne razumiju, i o borbi u kojoj oni mogu sudjelovati samo kao tupave, vođene mase?

Vjerojatno nije pretjerivanje reći da takva nužno mora biti pozicija praktički svih nastavnika u ustanovama našeg višeg obrazovanja - to nije nikakvo iznenađenje za onoga koji zna odakle takvi nastavnici potječu i kako postaju nastavnici u visokoj naobrazbi. Ustanove visokog obrazovanja namnožile su se posvuda u takvom broju da je potrebno sve više nastavnika koji će u njima poučavati: više nego što ikoja populacija, čak i ona najiznimnije talentirana, može proizvesti prirodnim putem. Kao rezultat toga, daleko previše ljudi koji ne osjete taj poziv završavaju kao nastavnici, a onda, zbog njihovog ogromnog broja i instinkta da se sličan sličnom raduje, i definiraju duh tih institucija. Samo netko bez imalo razumijevanja pedagogije može vjerovati da bi zakoni ili prakse mogli nekako transformirati naš nedvojbeni suvišak gimnazija i nastavnika u višak kvalitete [...]

Friedrich W. Nietzsche, O budućnost naših obrazovnih institucija (1872), moj prijevod s kombiniranih engleskih prijevoda J. M. Kennedyja i D. Searlsa

Kolega koji radi u OŠ rekao mi je kako ih nastavnički fakulteti trebaju učiti samo ono što se radi u školi. "Drugo me ne zanima, što će mi to!" Nažalost, nije jedini.

Nedeljko Begović, umirovljeni nastavnik fizike, komentar na Facebook zidu Antonija Šibera, lipanj 2024.

Dobar nastavnik, a taj je danas rijedak i vrijedan kao dijamant, zna da mora uspostaviti, možda i tajnu ravnotežu između obavljanja onoga što mu je propisano i podučavanja onoga što je nužno za dobrobit djece, usprkos tome što nije propisano, a možda je čak i zabranjeno.

Ogromna većina nastavnika nema pojma da je to pozicija za koju imaju profesionalnu i moralnu odgovornost, nego tvrde da je Isus njihov kolega, a na sindikalnom prosvjedu kliču vjeroučitelju koji djeci u javnoj školi priča kako mu je neraspadnuti svetac rekao da nosi preuske majice i da ubuduće kupuje ipak koji broj veće.

S obzirom na stanje naših javnih škola, danas su upravo najbolji nastavnici - oni koji, općenito govoreći i sudeći prema visokim standardima, zaslužuju ovo časno ime - možda najmanje podobni za obrazovanje te neprobrane omladine, nagurane u zbunjene gomile; umjesto toga, oni moraju u nekoj mjeri od njih skrivati ono najbolje što mogu dati. S druge strane, daleko veći broj nastavnika osjeća se vrlo dobro u takvim institucijama, jer su njihove ograničene sposobnosti u harmoničnom odnosu s tupošću njihovih učenika.

Friedrich W. Nietzsche, O budućnost naših obrazovnih institucija (1872)

Hrvatski fini građani htjeli bi ipak reforme, 21. stoljeće i građanski odgoj u školama. Pritom, kao ni nastavnici, nemaju ništa protiv kompletnih luđaka koje im biskupija postavlja u razrede da indoktriniraju djecu modnim savjetima neraspadnutih svetaca i pričama o tome tko je sve nepodoban i koga sve u Hrvatskoj treba počistiti. Reformska ministrica obrazovanja bila je tako matematičarka i ekspertica za e-learning, ali i praktična vjernica, kako se svojevremeno požurila izjasniti u dnevnom tisku. To je u 21. stoljeću ipak najvažnije.

Svi učitelji, rekao je, namjeravaju iskvariti i uništiti umove svojih učenika. Djecu šaljemo u školu da bi postala odbojna kao i odrasli koje svakodnevno srećemo na ulici, ološ čovječanstva.

Thomas Bernhard, Dijete, moj prijevod s engleskog

Jedna mi se, posve istinita predizborna crtica neko vrijeme vrzmala po glavi i namjeravao sam je proširiti u nekakvu novelu ili možda čak i roman. Dojmilo me se naime to opće odobravanje katoličkog žara i ukazanja neraspadnutih svetaca, i od roditelja. i od učenika, od nastavnika drugih predmeta, od sindikata... Roman je trebao biti o nastavniku prirodne skupine predmeta, možda fizičaru, koji djecu u školi uči o nuklearnim procesima u zvijezdama, nastanku teških atoma ili o DNA molekulama, genima i proteinima, a djeca na sljedećem satu odu tipu koji im pripovijeda kako mu je plastificirani svetac rekao da ne bi trebao nositi preuske majice i pritom ga oduševljeno slušaju. Ne samo to, nego kad mom junaku daju nogu iz škole, nitko za njega ni ne trepne, a tipa u uskoj majici brane i bivše kolege glavnog lika, i djeca, i prosvjetni sindikati, a hrvatski glasači ga na kraju izabiru u Sabor. Trebao je to biti neki romančić s vonhorvathovskom atmosferom, sa skautima koje se indoktrinira domoljubljem i vjerom dok antijunak sve to promatra potpuno bespomoćno pa i pomalo kukavički. Od romana sam ipak odustao, jer su vidioca svetaca, onoga ranijeg spomenutog miljenika prosvjetnih sindikata, uistinu izabrali u Sabor pa sam zaključio da nam pored ovakve stvarnosti nikakvi romani nisu potrebni. A ni podcasti, ali nešto ipak moramo raditi. Volim hrvatsko školstvo, prosvjetne sindikate, glasače i vjeronauk.

Ulicama su marširale djevojke koje traže nestalog pilota, dječaci koji sve crnce prepuštaju smrti i roditelji koji vjeruju u laži što pišu na transparentima. A oni koji u njih ne vjeruju također marširaju. Divizije beskarakternih pod komandom idiotâ. Jednakim korakom.

Pjevaju o ptičici koja cvrkuće na grobu junaka, o vojniku koji se ugušio plinom, o crno-smeđim djevojkama koje jedu smeće koje im je ostalo kod kuće i o neprijatelju kojeg zapravo uopće nema.

Tako maloumnici i lašci slave dan kad je rođen natplebejac.

Dok tako razmišljam, konstatiram sa stanovitim zadovoljstvom da i s mojeg prozora leprša zastavica.

Izvjesio sam je već sinoć.

Tko ima posla sa zločincima i ludama, mora se ponašati zločinački i luđački, inače je s njim gotovo. Cijelim bićem.

Ödön von Horvath, Mladež bez Boga

Jednom sam sanjao da su u škole uveli izborni predmet "Vježbe iz vudua i zaštita od zombija", ali su ga namjerno stavili usred satnice tako da su sva ona djeca koja ga nisu htjela upisati zujala kao zombiji po hodnicima škole. Stvarno pokvareno!

U vezi s odgojem i obrazovanjem, veličanstveni umovi iz Znanstvenog vijeća za obrazovanje i školstvo Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti priopćili su da

U odgojno-obrazovni sustav ne treba unositi zasade bilo kakve partikularne ideologije, pa ni rodne.

Pisanje zamišljenih intervjua sa svojim svećenicima, vlastitih molitvi Bogu i pozivanje Isusa u svoju obitelj i to u okviru nastave hrvatskog jezika naravno ne spada u "bilo kakvu partikularnu ideologiju". To je kod nas potpuno normalno, zapisano je u udžbenicima, a nastavnici u školama sve to pokorno provode.

Za razliku od brata, koji je uvijek vjerovao u njihov autoritet, ja nikada nisam vjerovao u njihov autoritet, stric Georg mi je već vrlo rano označio učitelje kao ono što zaista i jesu, zgrčene, dvolične Ijude, koji na učenicima samo iskaljuju svoje perverzne hirove koje kod kuće ne mogu iskaliti na svojim ženama. UčiteIji su najopasniji i najpodliji od svih takozvanih obrazovanih ljudi, već mi je vrlo rano ulio u glavu stric Georg, oni stoje, što se tiče njihove podlosti, na istom nivou sa sucima, koji su svi na vrlo niskom nivou ljudskog društva. Učitelji i suci su najpoganije sluge države, rekao je moj stric Georg, zapamti to. Bio je u pravu, često sam to iskusio, i to ne stotinu, nego tisuću puta. Ni u jednog učitelja, kao ni u jednog suca ne treba imati povjerenja, oni bez razmišljanja i bez ustezanja, iz odvratne hirovitosti i puke osvetoljubivosti zbog svog nesretnog protraćenog života, svakodnevno uništavaju mnoge njima povjere živote, i za to su još i plaćeni. Objektivnost učitelja, kao i objektivnost sudaca podla je i licemjerna laž, rekao je moj stric Georg, i bio je u pravu. Kada razgovaramo s nekim učiteljem, ubrzo dođemo do toga da je on, zbog nezadovoljstva samim sobom, poguban za ljude, poguban za svijet, a do istog dolazimo kada razgovaramo s nekim sucem.

Thomas Bernhard, Brisanje, raspad

Od učitelja i profesora se očekuje da svoj posao obavljaju strojno, da djecu i mlade ljude efikasno i brzo, kao na pokretnoj traci, osposobe za rješavanje zadataka koje će pred njih postavljati njihov posao – oni uglavnom nemaju ništa protiv toga. Obrazovanje se više ne shvaća kao priprema za život, iako su školu upravo tako nazvali oni iz najtehnokratskijih, ali jednako domoljubnih i bogobojaznih obrazovnih krugova, koji život ne bi prepoznali ni da zalaje na njih pred semaforom. “Školu za život” nazvali su tako jer se životom danas smatra šljaka i ropstvo, zarađivanje plaće dirinčeći osam sati dnevno. Kad kažu da škola mora udovoljavati zahtjevima tržišta pa je nazovu "škola za život", onda poručuju da nema života ako ne udovoljava zahtjevima tržišta. Život je stjecanje i plaćanje kruha, strahovanje iz dana u dan da novca za račune neće biti, a sve ostalo nije život nego fantazija – tako tvrde oni navodno najrealniji i najozbiljniji od obrazovnih reformatora.

[...] danas se u Europi mogu naći još samo izvještačeni ljudi kakvima ih je učinila škola, i kojeg god čovjeka u Europi pogledamo, vidjet ćemo da imamo posla s izvještačenim čovjekom, s odbojnim, umjetnim ljudskim bićem, kakvih ima na milijune i - tko zna - kakvih će uskoro biti na milijarde i kakve proizvode divovski školski sustavi što cijelo vrijeme nesmiljeno gutaju ljude, pa ako još uopće možemo čuti, u ušima nam tutnji glas obične industrijske marionete, a ne glas prirodna čovjeka.

Thomas Bernhard, Podrum

Učenicima je rečeno da se u školi stječe diploma od koje se živi i koja je dokaz da nešto znaju, nešto što se može prodati i od čega se može zaraditi. Masovni obrazovni sustavi postali su tvornice diploma i titula, u njima se više i ne mogu naučiti razlozi i načini da se živi, nema se više ni od koga. Nekad su postojali profesori čija su predavanja studenti željno iščekivali, znajući da će od povijesti srednjovjekovne književnosti ili filozofije fizike dobiti mnogo više od pukih činjenica i klasifikacija, godina i imena. Znali su da će naučiti čitati i gledati, da će ih riječi i značenja pogoditi tako duboko da više nikad neće biti isti. Da će čuti nešto što nikad nisu čuli, iako se radi o navodno neživotnim stvarima. Ljudi ih čine životnim. Postoje i danas oni koji ih mogu oživjeti, ali njihovo je postojanje danas posve nebitno. To što bi oni mogli reći ne smatra se više važnim niti udovoljava zahtjevima tržišta. Koga danas, uostalom, zanima stari ribnjak i žaba koja u njega skače, to su čudačke preokupacije za koje nema mjesta i vremena u vremenu koje panično otkucava taktom stjecanja i prodaje.

Upravo je to svrha naših modernih obrazovnih institucija: da pomognu svakome, koliko mu njegova priroda dopušta, da bude "u tijeku"; da ga unaprijede tako da mu njegov stupanj znanja i znanosti mogu donijeti najveću moguću količinu sreće i financijske koristi. Svatko mora moći formirati neku vrstu ocjene samog sebe; mora znati koliko može razumno očekivati od života. "Veza između inteligencije i imovine" koju ovu gledište postulira ima snagu skoro pa moralnog principa. U takvoj se okolini prezire sva kultura koja izolira, koja postavlja ciljeve iza ciljeva i dobiti, i koja zahtijeva vrijeme: uobičajeno je da se takve ekscentrične tendencije u obrazovanju eliminiraju kao sustavi "visokog egoizma" ili "nemoralnog kulturnog epikurejstva". Prema tamo vladajućem moralu, zahtjevi su posve drukčiji; ono što se prije svega traži je "brzo obrazovanje", tako da se stvorenje koje zarađuje novac može proizvesti najvećom mogućom brzinom; postoji čak i želja da se ovo obrazovanje učini tako temeljitim da se može proizvesti stvorenje sposobno za zarađivanje velike količine novca. Ljudima se dopušta samo precizna količina kulture koja je kompatibilna s interesima dobiti; [...]

Friedrich W. Nietzsche, O budućnost naših obrazovnih institucija (1872)

Čovjek, naravno, nije definiran isključivo tržišnim odnosima, zapošljivoću, visinom plaće i štednjom u banci, premda svi ti faktori danas na značajan način otvaraju ili zatvaraju prostor svemu ostalome i važnijem što čovjek jest. Izuzetno reducirana i u suštini totalitarna projekcija čovjeka, premda sebi tepa da je liberalna, predstavlja ga prvenstveno kao proizvođača, radnika, vlasnika ili robu. U toj projekciji ti aspekti postaju isključivi preduvjet ljudskom bivanju i na njima se inzistira prije svake druge definicije čovječnosti. Iz tog su očišta vaš “radni doprinos” društvu, “tržišna kompetencija” i zapošljivost preduvjet za sve ostale slobode koje biste kao čovjek trebali uživati. U takvoj reprezentaciji odgovor na pitanje “Čemu služi obrazovanje?” posve je jasan – služi monetizaciji kompetencija, tj. tome da one koje se obrazuje učini robovima.

DAVID BARASAMIAN: Mnogo ste pričali o politici jezika i semantike, i govorili ste da, želimo li dokučiti istinu, “moramo oljuštiti sloj po sloj iskrivljenosti”. Moje pitanje je, uzimajući u obzir američki obrazovni sustav u ovom orwellovskom dobu, koje intelektualne alate za dekodiranje, dešifriranje i prevođenje orwellskih termina taj sustav omogućava studentima?

NOAM CHOMSKY: […] Što se tiče vašeg pitanja, što škole čine kako bi obranile ljude od toga, odgovor je ništa. Zapravo, škole su na suprotnoj strani, one su dio aparata za dezinformacije.[…] Škole imaju institucijsku ulogu u sustavu kontroliranja i prinude. Prave škole bi trebale opskrbiti ljude s tehnikama samoobrane, što bi značilo učenje istine o svijetu i društvu. Da to rade, škole ne bi mogle dugo opstati.

Noam Chomsky, Mediji, propaganda i sistem

Ono što je u obrazovanju novih generacija potrebno nije STEM, nego nešto mnogo suptilnije i neuhvatljivije, nešto što se čak i ne usuđujem nazvati obrazovanjem u uobičajenom smislu te riječi. Svijet nije u gigantskoj krizi zbog nedostatka onih koji znaju računati i projektirati, a takvi ga neće spasiti gradeći rakete kojima će se Musk i Bezos preseliti na Mars. Neće ga spasiti ni oni koji će naučiti kodirati algoritme za prepoznavanje pješaka i plastičnih vrećica na cesti u samovozećim automobilima. Je li, na kraju, spas za ovaj svijet uistinu u robotaksijima, personaliziranoj medicini i raketama? I tko će se od svega toga na kraju "spasiti"? Mantra o STEMu je samo još jedan od izdanaka tehnokratske bajke o tome kako za svaki društveni problem postoji tehnološko rješenje i kako će nas kao društvo spasiti nekakvi tehnološki genijalci-mesije kao Musk, Sahin ili Rimac koji će u tom procesu postati još bogatiji, a mi ćemo im to i te kako odobravati jer su nas sve spasili. Trebamo se još samo malo strpiti, budućnost samo što nije stigla. Riječ je o ideologiji koja se pravi da je tehnologija.

Profesionalna orijentacija. To je knjiga koju daju u ruke svoj djeci u tehničkim i stručnim školama. Trebalo bi promijeniti cijelu tu stvar. Sve se svodi na struku. Tekstovi koje su odabrali poučavaju dijete definiciji lončara, rudara, slastičara, mehaničara, trgovca, pastira, vrtlara, sluge - "predanog" naravno - vozača, kramara, spasioca, kopača zlata i mlade filmske zvijezde...! Kakva glupost. I da hoćete ne biste mogli bolje obrazovati osuđenike da svakoga od njih svežete u njegov lanac. Nema ničega što bi podsjetilo ove buduće sluge što bi mogao i trebao biti cjeloviti čovjek. Nema sumnje da se mora poučavati o značenju profesija. Ali za život se zarađuje, za život bi se trebalo zarađivati, samo zato da se bolje živi. Ne provodite cijeli život u tvornici, na tekućoj traci. Čovjeka treba obrazovati cijeli život i davati smjer njegovim snovima. Glavno načelo obrazovanja trebalo bi biti da se svakoga nauči prije svega sve ono što bi inače najmanje upoznao u zatvoru svojih obiteljskih, profesionalnih i nacionalnih zadatosti.

Jean Guéhenno, Dnevnik tmurnih godina: 1940 - 1944; kolaboracija, otpor i svakodnevni život u okupiranom Parizu, moj prijevod s engleskog

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---