Znanost o bolesti i smrti 3: loši lijekovi, epizoda 33, 21. lipnja 2024.

Liječnici bolesnicima kažu “Vi i dalje imate pravo na taj i taj lijek”, a to znači da je stanje bolesnika takvo da lijek kod njih navodno (još uvijek) funkcionira. Kad parametri zdravstvenog stanja pacijenta postanu loši, onda liječnici kažu da taj pacijent više nema pravo na lijek kojim se liječi. Proklamirana logika takvog stava je da se skupi lijek ne smije trošiti na one čije zdravstveno stanje ne poboljšava, nego da ga treba dati nekome drugome kome, navodno, pomaže. Stvarnija logika iza takvog stava je da je za proizvođača skupog lijeka bolje ako se čini kao da lijek djeluje, iako mnogi od takvih lijekova malo ili baš nimalo ne pomažu, no ako se primjenjuju na bolesnika koji je još u kakvoj-takvoj kondiciji i pod terapijom drugim, jefitnijim, lijekom koji zapravo djeluje, onda je i za reputaciju nefunkcionalnog lijeka bolje da se koristi na bolesnicima čija je bolest pod privremenom kontrolom – tada se čini kao da i skupi i nefunkcionalni lijek nešto radi.

Kad je [Robert] Simes rezultate objavljenih pokusa usporedio s prethodno registriranim pokusima, rezultati su bili uznemirujući. Gledajući znanstvenu literaturu – studije koje su istraživači i urednici časopisa odlučili objaviti – sami alkilirajući agensi izgledali su kao dobra zamisao jer su znatno smanjivali stopu smrtnih slučajeva od uznapredovala raka jajnika. Ali kad pogledate samo prethodno registrirana ispitivanja - nepristrani objektivni uzorak ikad provedenih ispitivanja – nova terapija nije bila nimalo bolja od staromodne kemoterapije.

Simes je [...] odmah shvatio da pitanje je li jedan oblik terapije protiv raka bolji od drugoga sitnica u usporedbi s težinom optužbi koju se spremao iznijeti u medicinskoj literaturi. Sve što smo mislili da znamo o tome djeluju li terapije ili ne bilo je vjerojatno iskrivljeno, do mjere koju bi teško bilo odrediti, ali koja bi svakako imala veliki utjecaj na skrb za pacijenta. Gledali smo pozitivne rezultate, a nedostajali su negativni. Bilo je jasno što bismo trebali učiniti u svezi s tim: započeti s registriranjem svih kliničkih pokusa, zahtijevati da svatko registrira svoju studiju prije nego što s njome započne i zahtijevati također da na kraju objavi rezultate.

Bilo je to 1986. Otad se izmijenio cijeli jedan naraštaj, a nismo se nimalo popravili.

- Ben Goldacre, Loši lijekovi (2012).

Bolest, ili barem skup parametara koji se očitavaju iz krvi, pod kontrolom, dakle, drži jeftiniji lijek koji je u međuvremenu postao generički, iako je i dalje vrlo skup, no bolesnici su uglavnom izuzetno sretni što uz njega dobivaju i još mnogo skuplji, zapravo ekstremno skupi lijek za koji uopće nema pouzdanih statističkih podataka da imalo djeluje. Oni misle da sama činjenica da je lijek skup govori u prilog njegove kvalitete, jer je sama cijena za njih potvrda njegove učinkovitosti, što je općenita logička pogreška suvremenosti, kad se cijena smatra mjerom kvalitete, bez obzira na to o čemu je riječ i bez obzira na uvide drukčije vrste.

Kako je lijek uopće dobio dozvolu da uđe u javno-zdravstvene tretmane i na listu lijekova koje za svoje građane kupuju države, duga je priča. Dijelom su ga gurali liječnici koji su za to imali konkretne poticaje od proizvođača lijeka, dijelom su ga zahtijevali pacijenti i udruge pacijenata, pogotovo nakon što se probio u javno zdravstvo neke bogate države. Dijelom su regulatorne agencije za lijekove zažmirile na jedno oko pa su mu dale uvjetno odobrenje, iako ni one nategnute statistike o preživljavanju koje je ponudio proizvođač nisu dale nikakav dokaz da lijek bilo što korisno čini.

Dok je objavljena znanstvena literatura beznadno iskrivljena, mogli biste se ponadati da postoji neki konačni put kojim bi se pacijenti i liječnici mogli poslužiti da dobiju pristup rezultatima kliničkih ispitivanja: regulatorna tijela, koja od farmaceutskih tvrtki za vrijeme postupka dobivaju ogromne količine podataka, zacijelo imaju obvezu zaštititi sigurnost pacijenata? Ali to je, nažalost, samo još jedan primjer toga kako su nas iznevjerila upravo ona tijela koja bi nas trebala štititi.

[...] Kao prvo, regulatori za početak možda i nemaju podatke. [... A] pokušate li dobiti sve podatke koje je regulatornom tijelu dostavila farmaceutska tvrtka – kilometarske dokumente u kojima se zakapaju mrtvi – regulatori počinju postavljati bizarne prepreke tako što blokiraju i zamrače nekoliko godina odjednom, čak i kad se radi o lijekovima koji se pokažu neučinkovitima i štetnima.

- Ben Goldacre, Loši lijekovi (2012).

Farmaceutske tvrtke drže rezultate pokusa koje ne vide ni regulatori.

Proći će još puno godina dok se u onom poštenom dijelu znanstvene literature ne skupi dovoljno podataka da je lijek potpuno beskoristan, a dotle će proizvođač ubrati ogroman profit. O nuspojavama koje su od tog lijeka imali pacijenti, pa i sekundarnim karcinomima, općenito će se malo, ako i uopće, govoriti.

[…] ključni kreatori javnog mnijenja koji favoriziraju lijekove farmaceutskih tvrtki dobiju prestižne stavke u svojem životopisu te se uspinju na još viši akademski status, a time one vrste liječenja koje oni podupiru dodatno dobivaju na važnosti i neovisnosti. Akademska literatura prepuna je nesistematičnih i repetitivnih znanstvenih rasprava koje su zapravo prikrivena promidžbena literatura, a ne izvorni akademski doprinos.

- Ben Goldacre, Loši lijekovi (2012).

Znanstveni časopisi i dalje objavljuju pokuse koji nisu registrirani, premda se pretvaraju da ih neće objaviti.

Samo postojanje pacijenata te činjenica da su još uvijek živi predstavlja administrativni razlog koji opravdava nabavu skupih lijekova namijenjenih navodno njihovom liječenju. Posebno su zahvalni pacijenti kojima je liječenje potrebno sve do njihove smrti, odnosno oni koje se ne može izliječiti nego ih se stalno “liječi”, a njihovu bolest navodno “drži pod kontrolom”. Takvi pacijenti su vrsta kanti za farmaceutsko smeće, u njih se odlaže ono što farmaceuti ponude kao spasonosno, uz suglasnost i odobravanje njihovih liječnika, koji su često i na platnim listama farmaceutskih industrija, a to s ponosom ističu, u znanstvenim radovima, svojim uredima pa čak i na elegantnim fotografijama za tisak koje za njih pažljivo izrađuju njihovi farmaceutski sponzori.

Neke zemlje imaju kulturu “liječnik zna najbolje”, gdje će pacijenti spremnije prihvatiti neobične i eksperimentalne terapije samo zato što im ih je ponudio njihov liječnik (pri čemu valja naglasiti da je to liječnik s priličnim osobnim financijskim interesom jer prima naknadu za svakoga pacijenta unovačenog [u kliničko ispitivanje]).

- Ben Goldacre, Loši lijekovi (2012).

Sveučilišni administratori i etička povjerenstva dopuštaju ugovore s industrijom u kojima izričito piše da pokrovitelj može kontrolirati podatke.

Uvijek je pogodno – u interesu zdravlja pacijenata, naravno – postojećim terapijama dodati i još nešto, ekstremno skupi lijek koji navodno produžava očekivano trajanje života za pokoji mjesec, ali, tko zna, može biti i da on radi mnogo bolje, a uvijek je sigurnije bolest održavati trostrukom nego dvostrukom terapijom, tako barem kažu liječnici. Nije pri tome važno što već postoje donekle neovisni znanstveni radovi koji pokazuju da nikakve koristi od tog trećeg, ekstremno skupog lijeka nema, ono što je važno je da će njega još dugo nabavljati javne bolnice te ga odlagati u svoje zahvalne, smrtno bolesne pacijente.

Strukovne udruge liječnika i znanstvenika nisu poduzele ništa.

Lijek je i administrativno opravdanje i neka vrsta isprike. Prepisuje se i uzima zato da se nakon svega može reći kako se nešto ipak učinilo, stoga je u zdravstvenim sustavima vrlo koristan i potreban čak i kad nimalo ne liječi. Liječnik je u tome donekle sličan šamanu, iako ni blizu tako spektakularan u bijeloj kuti dok popunjava obrasce o protokolu liječenja. Ipak, on je taj koji manipulira navodno “čudotvornim predmetima” zazivajući ozdravljenje. Lijekovi su ponekad tek magijski objekti, često po učinkovitosti slični placebu, koji drži dok drži, a s kojim se – paradoksalno je, ali istinito – i “najmoderniji pametni lijekovi” ponekad teško nose. Liječnici se stoga i ne uznemiravaju puno ako bolesnik propusti terapiju ili ako mu ne stignu skupi lijekovi za rak. Postoji više razloga za to. Prvi je, naravno, da nisu oni bolesni i neće oni umrijeti zato što nisu dobili lijek, nego pacijent. Drugi je da i danas, nakon velikih napredaka u liječenju raka, i dalje u mnogim situacijama i vrstama karcinoma, tijek bolesnikove bolesti određuje prvenstveno njen tip, a znatno manje skupa terapija koju dobivaju. U brojnim je situacijama i bolestima zapravo teško dokazati pozitivan učinak lijeka na dužinu preživljavanja pacijenta ili njegovu dobrobit, pa se liječnici zadovoljavaju tek činjenicom da je skup parametara bolesti koji se očitava iz krvi ili iz koštane srži u prihvatljivom intervalu i smatraju takvu situaciju liječenjem, ili barem kontrolom bolesti.

Lijekovi se često odobravaju unatoč tome što ne pokazuju nikakvu korist u ishodima koji su važni u stvarnom svijetu, kao što su infarkt i smrt, nego se odobravaju zato što su pokazali koristan učinak u "nadomjesnim ishodima", kao što su pretrage krvi, koje su jedva ili [tek] teoretski povezane sa stvarnim patnjama i smrću koje nastojimo izbjeći.

- Ben Goldacre, Loši lijekovi (2012).

Kako se danas karcinomi mnogo bolje dijagnosticiraju, u definiciju i statistiku bolesti ulaze i stanja koja pacijentu (još) ne predstavljaju značajne probleme pa je u nekim vrstama raka čak i upitno treba li uopće započeti s liječenjem i hoće li ono pacijentu donijeti više štete nego koristi. Bolesnici često misle da im život ovisi o tome jesu li ili nisu primili lijek, pogotvo ako je skup. U nekim slučajevima možda i ovisi, ali u mnogim situacijama to uopće nije tako.

Godine 1996. otkriveno je da tvrtka Eli Lilly u istraživanja uključuje alkoholičare beskućnike iz lokalnog skloništa. Tvrtkin upravitelj kliničke farmakologije rekao je: "Ti ljudi žele pomoći društvu."

- Ben Goldacre, Loši lijekovi (2012).

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---