Uvod u haiku 6, epizoda 30, 4. svibnja 2024.

Kako se Zemlja okreće oko Sunca, tako i život na njoj pulsira. Kad sve na sjevernoj polutki zamre, negdje u studenom, sve odozgo izgleda sivo i smeđe, skoro mrtvo, a onda se već krajem veljače počinju pojavljivati boje.

PROLJEĆE

U veljači iščekujemo cvijeće. I boje. Očekujemo nešto ipak impresivnije od žutih resica lijeske, barem blijede kukurijeke ili visibabe, ako već nema jaglaca, šafrana i ljubičica.

Kod crkve svetog križa nad Lovićem Prekriškim puca širok pogled na jug, prema karlovačkoj ravnici, a na istok prema Jastrebarskom i Zagrebu. Uz crkvu je malo groblje, a pred njom dvije velike lipe odakle se vidi komadić Kupe što se u sunčanim danima sjaji kao metalna riba. U lipnju dolazimo da sjednemo pod lipe, u plavi i mirisni hlad i zuj pčela, a ispod nas se teren brda na kojem je crkva ruši i samo vinogradi sve to drže da se uistinu i ne sruši.

U nedjelju, devetog veljače 2020. godine, iz daljine se činilo kako je strmina pod crkvom i lipama prekrivena poleglim cvjetovima raznih vrsta i boja, iako je za cvijeće bilo još prerano. Tih je dana posvuda u Hrvatskoj puhao jak vjetar, a na groblju na brdu je netko ukopan. Plastično i platneno cvijeće s nečijeg groba vjetar je nanio na strminu ispod crkve.

Dvadesetprvog ožujka 2019. godine, na prvi dan proljeća slikao sam cvat japanske dunje. Japanska dunja (Chaenomeles japonica) ima obično narančaste ili crvene cvjetove, a ova je moja, proljetna, imala bijele. Bili su većinom kuglasti i tek su se počeli otvarati.

Trešnje se u travnju rascvjetaju i zamirišu, iako u njihovom diskretnom i slatkastom mirisu mogu uživati samo oni najosjetljiviji.

A onda željno iščekujemo plodove. U voćnjaku ih ima žuto-narančastih, crvenih, žućkastih, skoro bijelih, mekših, tvrđih, a ima i jedna starija trešnja koja je davala gorke plodove. Zadnjih godina, plodovi su joj sve slađi, a gorčine je skoro nestalo.

- Sogi

Kažu da životinje ne mogu pojmiti budućnost. Mislim da je to netočno, točniji iskaz bi bio da ne mogu pojmiti budućnost u onom opsegu u kojem je mi možemo pojmiti i da se njome ne opterećuju kao mi. Naš je koncept prošlosti i budućnosti "dar" evolucije gigantskog mozga koji crpi iz prošlosti i planira za budućnost. Dogodilo nam se tako da nam je sadašnjost izmaknula. Zato nikad više nećemo moći leći kao mačka na sunce, lijeno treptati i koji put zavrtiti repom, sve dok nam ne bude dosta. A onda ustati i odšetati u hlad magnolije, uvijek i potpuno u sadašnjem trenutku.

Postali smo bića koja žive za vrijeme koje nikad ne dolazi, jer samo je sadašnjost tu, a sva ona budućnost koju planiramo i željno iščekujemo zapravo ne postoji. A ako se i ostvari u nekoj budućoj sadašnjosti ni onda je nećemo moći uistinu proživjeti jer ćemo i tada promišljati o nekoj novoj budućnosti, a željena će nam se i iščekivana budućnost, koja je nakratko postala sadašnjost, učas istopiti u prošlost. Nema više. Nitko danas ne zna živjeti u sadašnjosti, a čak i nas nekoliko koji pokušavamo, u tome ne uspijevamo jer za to bi prvo trebalo napustiti svijet, popeti se na svaku planinu kao Basho, uskim putem prema sjeveru, ili preći pješice tisuću milja od Wisconsina do močvara Floride kao Muir, grleći usput hrastove Kentuckyja i srebrnu mahovinu Georgije. Trebalo bi se odmetnuti, a onda prestati pokušavati. A ni tada nije sigurno.

- Basho

Podsjeti nas na to svake godine cvat trešanja ili sakura kako ga Japanci zovu. Podsjeti nas da je još jedna godina došla i da će uskoro minuti; Sogi kaže kako se čini kao da smo je dugo čekali, tu dušu cvijeta trešnje, a brzo prođe. Mi smo bića kojima se vrijeme pričinja i ne znamo više gdje smo i kad ušli, a evo, već izlazimo, a da nikad nismo bili sposobni udahnuti svu dubinu postojanja, taj sklizavi satori koji je nešto okruglo što se kotrlja i koji ti, što ga više tražiš, to više i bježi - naći ga mogu samo oni koji odustanu od traženja jer traženje je planiranje budućnosti u kojoj će ga naći.

- Sampu

Trešnjev cvat je mandala. Beskonačno rafinirana čipka lagane duše tvari, skoro posve nematerijalnih latica, koja se svake godine pažljivo iznova izgradi da bi je vjetar u svega nekoliko dana i opet otpuhao. Kao mandalu.

- Buson

Ljepota je nepostojana, premda postoje ciklusi u kojima se pojavljuje i nestaje. I trešnjin cvat je dio samsare, cikličkog nastajanja i nestajanja, bitka koji se manifestira u stalnom kruženju. Smrt je kao i život dio iste priče. A trešnje nas podsjete da i u toj nemilosrdnoj biofizici bitka i ontologiji cvata ima mnogo ljepote.

- Issa

Zato trešnje iščekujemo s nestrpljenjem svake godine, strahujući da će nam cvat promaknuti i da ga se nećemo stići nauživati, da će nas žrvanj bivanja oslijepiti za ljepotu. Upravo tako to i bude svake godine kad sa žaljenjem opazimo da je cvat prošao. Ali bude nam i lakše što sve te ljepote više nema - svijet se opet vratio u uobičajeno stanje kad ga lakše podnosimo i kad možemo nastaviti sa svojim automatskim i ogrubjelim bivanjima.

- Koyû-ni

No, kao što cvatu trešnje, tako cvatu i ljudi, u cikusima rađanja i umiranja, rasta i propadanja, zdravlja i bolesti. I kao što se nijedna otpala latica više neće vratiti na trešnju, tako, naravno, nećemo ni mi, što god vam proroci naobećavali - doći će druge latice da budu lijepe i da opet otpadnu. Kao i mi.

- Moritake

Sakura je još koji dan, i to samo na sjeveru, gdje trešnje uvijek okasne.

- Kubutsu

LJETO

Ja sam rekao: "Kako su sretni oni kojima je dan taj dar da mogu osjetiti takt i život i emociju, u travi, u boji, u mački koja leži, u psu koji uzbuđen trčkara preko trga... I kako uopće postoje ljudi koji pored svega toga prolaze kao da je to samo mačka koja leži ili samo pas koji trči i ne vide u tome baš ništa? Zapravo to i jest "samo" mačka koja leži i "samo" pas koji trči, ali oni ih ni ne primjećuju, zar ne?"

A ti si rekla: "Znaš, moglo bi biti da oni u nama vide budale."

- a ja sam ti odgovorio da je to sigurno tako i da oni u nama već tisućljećima vide samo budale. Kao što ni u mački koja se izležava oni ne mogu vidjeti ništa više od mačke koja se izležava, tako ni u nama ne mogu vidjeti ništa više osim budala. Zapravo, mi i jesmo budale, zar ne?

Čini mi se da smo tako razgovarali na putu od Jurkloštra prema Vrhu nad Laškim, uspinjući se od potoka prema cesti, a sišli smo zato da vidimo kako trake pokošene trave nestaju u perspektivi. Pred samim vrhom smo opet stali. Rekla si da tako nikad nećemo doći kući, a možda ni u Laško, a ipak smo došli.

Mislim da bi trebalo stati svaki kilometar, izaći van i upamtiti zrak i svjetlost. Pa opet.

Počinje, naravno, s kosovima. Kos nije bilo kakva ptica, kos je umjetnik. Egzibicionist. Kad slijeće na bor, nikad ne slijeće negdje u dubinu krošnje, zaštićen od pogleda zainteresiranih. Ne, kos slijeće uvijek na sami vrh krošnje, jer njegov je posao da bude viđen. I da ga čuju. Jer nitko ne pjeva ljepše od kosa, i on to dobro zna. Zato slijeće uvijek na sam vrh krošnje, na najvišu točku koja može podnijeti njegovu težinu pa čak i ako je malo nestabilno i ljulja se. A onda zapjeva.

Pjev kosa je ljekovit. I najavljuje vrijeme topline i svjetlosti, baršunaste kože bakrenog sjaja. Kad čujem kosa, znam da dolazi još jedno od onih ljeta koje mi je preostalo - doba godine za koje živim, koje sanjam u danima zagrebačkih magli i smeđeg stiropornog snijega. Kad čujem kosa želim oživjeti.

A onda sve to prođe kao da nije ni bilo. Svaki put. I svaki put se nađemo pred tim prizorom ljeta koje vene, ljeta zažutjele i tople crvene svjetlosti za koju znamo da najavljuje kraj. Još malo, i gotovo. Ni kosova više nema. Zamijenile su ih vrane, koje dobro znaju šta se sprema.

Ostalo je još malo riječi i pokoja mrljava skica, posve nedostojni zapis kolovoške svjetlosti, negdje na stijeni, pod suncobranom, u uvali za koju smo mislili da je posve nedostupna. A nije. Uvijek se nađu oni s jahtama i čamcima.

Kraj ljeta.

JESEN

Jučer je samo sjedio pred svojom posudicom s hranom, skupio prednje noge i šapice koje su prošle godine u ovo doba bile debeljuškaste kao jastučići, a sad su sive i mršave, jedva na njima stoji. Ne može jesti, i ne saginje glavu. I gleda me netremice ispod oka, kao da sam mu nešto kriv, a nisam ga nijednom potjerao ni viknuo na njega, iako mu se nikad na manje od dva metra nisam uspio približiti, a da ne pobjegne od mene. Sad ne bježi i gleda me kao da mi nešto zamjeri, a nisam stvarno ništa kriv, i kućicu sam mu najlonom pokrio, i posudice prao kad god mi je pao na brigu, i dolazio iz Zagreba da ga nahranim, iako mi se nikad nije obradovao, nego me je uvijek sumnjičavo gledao, kao stranca i nikad se hrani nije približavao prije nego što se ja od nje odmaknem. A bio sam s njim i uz njega skoro četiri pune godine, svako malo. Znao se ipak ponekad približiti na dva metra uz mene, kad bih ležao na škrtom zimskom suncu, pogotovo dok nisam imao kose. Pa i on dođe, ispruži se na sigurnoj udaljenosti i gleda u mene. I svaki put kad se okrenem malo se trzne, ali ne bježi jer vidi da sam slab. Nikad nije htio imati posla s drugim mačkama, nikad nije ležao na njihovim omiljenim mjestima i uvijek im se sklanjao s puta, čak i kad bi mu iz zdjelice jele, iako je bio veći od svih njih.

Jučer, kad sam krenuo kući, vidim da se zavukao pod auto i neće van. Zovi ti "Žućo. Žućo!" koliko hoćeš, on ne izlazi. Pa stadoh lagano na gas i pokrenuh sporo auto, mic po mic, a on kad se nađe na svjetlu, opet skoči, kao i uvijek kad bi se osjetio ugroženim i otšepesa pod lovor višnju. Jutros ga nađosmo ispruženog na terasi, kao da je bio krenuo iz svoje kućice prema čempresu i magnoliji gdje se volio zavlačiti pa nije stigao.

Pokopali smo ga kod komposta u šumi.

Haiku se obično ne objašnjava, zapravo objašnjenja ponekad govore o njegovoj slabosti. No, nije ipak bilo toliko neobično da i majstori haiku kanona “objašnjavaju“ svoje haikue. Basho je mnoge napisao gotovo kao brze “fotografije” na svojim pješačenjima po Japanu i popraćeni su dnevničkim tekstom koji ih pojašnjava. Buson je bio mnogo manje spontan u vezi s tim i pažljivo je slagao tekstove objašnjenja, ali ni kod njega oni nisu tako rijetki, iako su nekad zapravo samo “naslovi” ili kratki predgovori haikua.

Ja nisam haiku majstor, a moj ”haiku” ne udovoljava ni pravilima poželjne 5-7-5 slogovne forme, no svejedno ću napisati pokoju rečenicu. U ovom se haiku očito radi o mom rođendanu koji je sutra (okruglih pedeset; “nakon pedeset jeseni”), a matične stanice mi trebaju kao i bebici. Meni, nažalost, zbog raka.

Aluzija je ovdje na ROĐEN-DAN i matične stanice u pupkovini (bilo bi fino kad bih ih sad imao, izdržale su dobrih četrdeset godina). Ovom djetetu od pedeset, matične stanice neće biti u majčinoj prekrasnoj pupkovini, nego će curiti kroz hladnu plastičnu cijev u duboki venski kateter nad ključnom kosti. A nada je da ću pedeseti slaviti kao i onaj kad sam (ponovo) rođen. O tom po tom.

Spominje se čak i nešto kao sezonska kigo-riječ (jesen), jer moj rođendan pada u jesen, no strogo govoreći ”jesen” i nije baš dobar kigo zato što potpuno eksplicitno navodi godišnje doba, umjesto da ga sugerira nekim prirodnim fenomenom ili tradicijom (npr. festivalom, vjerskim okupljanjem, sezonskim sajmom...). Tradicionalni haikui imali bi nešto kao jesenji vjetar, polja bundeve, gljive, slak, divlje guske, festival gladnih duhova (Bon)…

Za ovaj bi se moj haiku moglo čak reći i da ima kireji, odn. prijelomnu riječ koja odvaja dvije cjeline haikua koje su često u kontrastu i čija “ravnoteža”, kad je dobra, daje okus haikua. Kod mene bi kireji bio “opet”, jer iza te riječi dolazi stih koji je neočekivani preokret. U japanskim haikuima, kireji su često i riječi uzvika, pauze, naglaska na prethodnu riječ i slično. Kireji riječi su zapravo uglavnom neprevodive na zapadne jezike pa se u prijevodima pokušavaju označiti znakovima interpunkcije, zarezima, točkama, točka-zarezima, crticama, uskličnicima…

ZIMA

Snijeg priguši zvukove i omekša atmosferu. Dok smo, uz jutarnju kavu, u neobičnom miru sela, nestrpljivo iščekivali plavetne sjenice i crvendaće da dođu doručkovati mast i sjemenje koje smo im objesili u mrežice po drveću, zalajaše psi.

Sutradan smo, možda iste te srne, vidjeli kako brste još ono malo zelenog što se sačuvalo u zimi i to posve blizu nas, možda svega dvjestotinjak metara uzbrdo, na zemljištu koje je uglavnom pusto i na kojem je susjed nekad davno sijao kukuruz za stočnu hranu.

Haibun je kombinirana, prozno-poetska forma, u kojoj, najčešće kratki, odlomak proze završava haikuom koji sublimira odlomak ili poetski naglašava neke njegove aspekte, a može biti i naizgled nevezan uz prozni tekst, s namjerom da kod čitatelja izazove kompleksniji pa i paradoksalniji doživljaj napisanog. Prozni i lirski dio tipično ipak ovise jedan o drugom i kako proza obično objašnjava haiku i njegov kontekst, tako haiku sažima prozni element u njegovu suštinu, često generalne naravi, koja se uglavnom može pojmiti i bez proznog objašnjenja. Ime formi – haibun – dao je Basho, premda su mini-eseji s lirskom poantom postojali i ranije. Još je Saigyo, pjesnik-putnik, pustinjak i budistički svećenik kojem se Basho divio, krajem 12. stoljeća zapisivao predgovore svojim pjesmama, uglavnom u formi wake.

- Saigyo

- Saigyo

Saigyovi kratki zapisi s putovanja bitno su utjecali na Bashove putne dnevnike i zapise, a Basho je i posjećivao mjesta o kojima je Saigyo pisao u predgovorima svojim wakama, npr. o slavnom drvetu vrbe ispod kojeg su i on i Saigyo zastali i zaboravili na vrijeme.

- Saigyo

- Basho

Sadržaj haibuna su često putni dnevnici, kao naprimjer u Bashovom “Uskom putu prema sjeveru”, ali haibuni mogu biti i dnevnički zapisi iz svakodnevnice, kao naprimjer u Issinoj “Godini mog života”, eseji ili kratke priče, što je tipično za Busona. Haibunom se obično smatraju kraći prozni zapisi, do nekoliko stotina riječi, u kojima haiku ima značajnu ulogu u odnosu prema proznom dijelu. Nije nužno da prozni dio završava haikuom, haibun može i započinjati haikuom, a može sadržavati i više haikua koji se isprepliću s prozom. Haikui čak ponekad i nisu autorski, nego su prisjećanje autora proze na više ili manje poznate haikue drugih pjesnika koji pristaju u prozni tekst i koji u tom tekstu ponekad dobivaju dodatno značenje. Ovo je tipično za Issu koji je u svojim dnevničkim zapisima često citirao haikue drugih autora koji su se bavili sličnim životnim situacijama i okolnostima.

Haibun je forma koja je, kao i haiku, odavno nadišla granice Japana i popularna je u cijelom svijetu. Moji zapisi koje sam ranije pročitao mogli bi se kategorizirati kao haibuni, a ja sam ih smjestio u četiri godišnja doba.

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---