Bijeda intelektualaca, epizoda 28, 25. ožujka 2024.

Noam Chomsky

Povijest je toliko deformirana, izvijana i uvijana zato da služi interesima onih koji je pišu, da i sama riječ intelektualac nosi isključivo pozitivne konotacije. U rječnicima se tako može pročitati da intelektualci nisu tek “oni koji se bave umnim radom i imaju visoku naobrazbu” nego da su to i “mislioci koji djeluju kao moralna i humana snaga u društvu”.

Intelektualci, zato što su ljudi od misli i riječi, uistinu imaju snagu da utječu na teme o kojima se u društvu raspravlja. Oni formiraju stavove o tim temama, ili barem oblikuju ono što se misli, ali nikad nije izrečeno. No, reći da je njihovo djelovanje “moralno i humano” notorna je laž. Obično je suprotno. Intelektualci se često bave time da najgore predrasude i mržnju oblače u učene i lijepe riječi. Svugdje su takvi vrlo popularni jer izrastaju na velikoj podlozi onih koji mrze, ali ne znaju o tome slatkorječivo i "učeno" divaniti pa im se i njihova mržnja, kad čuju "misleće", učini kao nešto veličanstveno. Ima svakakvih misli i riječi.

Nema sramnijeg beščašća od onog intelektualne i kulturne kreme, od navodno umnih opravdavanja popularne niskosti, vlastite niskosti i niskosti njihovih pokrovitelja. Dobar dio povijesti pripada tom žanru pa djeca, zahvaljujući intelektualcima, uče najljepše i najuzvišenije stvari o svom narodu i njegovoj inteligenciji te o očevima nacije, iako su mnogi od njih bili sitni prevaranti, lažljivci, nasilnici i sadisti.

Intelektualci se posebno angažiraju u vremenima prevrata, kad se zakuhaju ratovi i revolucije. Tada oni podobni i častohlepni, oni koji se na vrijeme umile pobjedničkim snagama, u tim tmurnim vremenima vide priliku da se iz pozicije moći konačno osvete svojim kolegama. Oni te najniže strasti prikazuju najljepšim riječima, domoljubljem i žrtvom za svoj narod. Tako najbjednije niskosti zadobivaju u pravim vremenima povijesne proporcije.

Frederic Spotts u knjizi “Sramni mir: kako su francuski umjetnici i intelektualci preživjeli nacističku okupaciju” piše o sramnom vremenu vichyjevske Francuske i Okupirane zone te o intelektualcima koji su u marionetskom ruglu od države vidjeli priliku da se plasiraju na mjesta za koja su smatrali da im pripadaju:

Nova vremena zahtijevaju žrtve i pročišćenje. Treba spaliti one koji su krivi. Intelektualni poltroni svoj uspon grade prokazujući svoje nepodobne kolege, izmišljajući o njima najgore laži ili iznoseći u javnost razne prljavštine i privatne stvari koje preuveličavaju do enormnih proporcija s ciljem da pokažu kako je sama esencija tih ljudi nespojiva s novim vremenom i njegovim navodnim vrijednostima. Oni koji svojom mišlju i samim postojanjem predstavljaju negaciju poželjnih i odobrenih vrijednosti, postaju tako, zahvaljujući intelektualnoj obradi, posve legitimne mete, a u tmurnim se vremenima sastavljaju spiskovi za odstrel na kojima se navodi tko je nepodoban, reakcionaran, komunist, Židov, mason, Srbin ili loš Hrvat i mrzitelj svega hrvatskog. Upravo su centri navodno slobodne misli i humanizma vrlo često izvršitelji takvih mračnih rabota. Spotts piše:

Nije Francuska po tome ništa posebno, taj je fenomen univerzalan.

U knjizi “Bijeg od knjige” Antuna Barca mogu se naći tek zabilješke o poltronskoj kulturnoj i književnoj atmosferi kojoj je on svjedočio u endehaziji, kad su intelektualci i književnici pohitali u prijeme Mili Budaku, u ministarstvo bogoštovlja, nastave i prosvjete.

U Hrvatskoj je devedesetih godina bilo i previše domoljubnih intelektualaca i oportunista koji su osjetili takt vremena i svoju priliku, pa huškali na nepodobne vješce i vještice, srbo-četnike i komunjare koje kvare hrvatsku mladež na fakultetima, po sudovima i medijima. Tvrdili su tako da ih u interesu novo zadobivene slobode treba čim prije zamijeniti domoljubnim intelektualcima koji će tu mladež podučavati pravim vrijednostima - histerična fantazija o dekadenciji i propasti tradicionalnih vrijednosti karakteristična je za vremena konzervativnih kontrarevolucija. Zasjelo je potom po sudovima, fakultetima i akademijama u to “renesansno” i “preporodno” doba svakakvoga kadra koji je na sav glas urlao kako se ranije zapošljavalo po partijskoj i srpskoj liniji. U isto su vrijeme pravovjerni mudraci sebe i svoje instalirali posvuda po partijskoj, rođačkoj, zavičajnoj i svim drugim linijama koje su se mogle dobro unovčiti. Pobrinuli su se i da odaberu i ustoliče nove generacije intelektualaca i profesora koje će raditi to isto te oblikovati umove još i mlađe pravovjerne mladeži. Danas ih ima posvuda, a njihovo se duboko korijenje može slijediti barem do slavnih revolucionarnih vremena, iako danas često i nadasve intelektualno blagoglagolje o humanizmu, javnom dobru i utjecaju kapitala na obrazovanje, a neki se od njih, na čelima odsjeka i centara izvrsnosti, čak predstavljaju i kao anarhisti. Svako vrijeme traži svoju vrstu poltrona i treba svakako pripaziti na moguće promjene duha vremena da bi se na njega uvijek profitabilno uzjašilo. Ništa se zato uistinu ne mijenja, iako se lica i imena onih koji preuzimaju funkcije mijenjaju. Uvijek su to u suštini isti ljudi, a njihovo stolovanje nije rezultat njihovih individualnih zasluga, nego činjenice da udovoljavaju okvirima koji su sistemski definirani i propagirani. Oni žele udovoljavati tim okvirima. Treba imati krajnje nepovjerenje prema sustavima i režimima koje hvale intelektualci. Jean Guéhenno u Dnevniku tmurnih godina: 1940 – 1944, kaže da je politički režim definiran vrstom čovjeka kojeg obično proizvodi.

Neovisno o revolucionarnosti epohe, uvijek nas svojim intelektualnim bravurama dave podobni i narcisoidni intelektualci, zato jer imaju pozornicu i medijski prostor za to. Tipičan slušatelj i gledatelj ne razumije da se iza onoga što mu se nudi, iza pozornice i ljudi koji su na njoj, odvija mehanizam efektivne cenzure i odabira onih koji su podobni i za koje se zna da će ostati u okvirima onoga što je poželjno i što se smije reći. Pierre Bourdie u eseju “O Televiziji” piše:

Posebno su ova današnja hrvatska vremena doba strašne pravovjerne intelektualne pustoši. Nemoguće je uključiti radio ili televiziju, a da s njih, o svim mogućim temama, ne govori neki prečasni pop, vjeroučitelj, teolog, katolički intelektualac ili barem katolička feministica. Nema za što oni danas nisu eksperti, a zato se i proizvode u svim zvanjima, oblicima i bojama na katoličkom sveučilištu i katoličkim studijima, uključujući i onaj katolički medicinski, naravno. Bit je slobodnomislećeg katoličkog intelektualca da misli u evanđeoskom duhu služenja.

Jean Guéhenno, Dnevnik tmurnih godina: 1940 - 1944; kolaboracija, otpor i svakodnevni život u okupiranom Parizu

Sve što nije katoličko i najprimitivnije domoljubno, a toga, na sreću, ipak još ima, protjerano je na margine javnosti i pristup mu je u javnu sferu efektivno zabranjen. Razvija se tako strašan intelektualni kukavičluk i beskičmenjaštvo. Odasvuda nam se smijulje nekakvi vrhunski svjetski znanstvenici koji ljube biskupsko prstenje i, često iz Njemačke, Britanije ili Kanade, uzdrhtalo svjedoče svoje hrvatsko domoljublje. Dekani prirodoslovno-matematičkih fakulteta tvrde da smo ovdje "zato što nas je Bog stvorio". Rektori na sveučilišta instaliraju "biblijske vrijednosti". Što bi se uopće moglo očekivati od društva čija je intelektualna krema tako bijedna?

Još se sramnije intelektualne rabote odvijaju daleko od svjetala pozornice, iza kulisa, na sjednicama vijeća, povjerenstava, panela, žirija i kolegija gdje podobni intelektualci raspodjeljuju plijen. Sebi i svojima. Tamo se o nepodobnima izgovaraju najveće laži ne bi li ih se odstranilo ili im se osvetilo na najpodliji način. Odbijaju im se zahtjevi za napredovanja, prijave projekata, uloge u predstavama, iznose se njihovi neoprostivi grijesi, njihove izjave za marginalne medije koje nitko ne čita, a koje ipak čitaju oni koji montiraju procese za administrativne dekapitacije. "Znate li vi uopće tko je on, znate li vi uopće što je on pisao i govorio?!", izgovara se užasnuto po hodnicima i uredima, prije sjednica, da ne uđe u zapisnike, jer se takvi procesi uvijek pomno i tajno pripremaju, barem u običnim, nerevolucionarnim vremenima. Sve se to potom kulturno upakira u celofan znanstvene objektivnosti i digniteta institucija, a prijavama nepodobnih nalaze se navodne manjkavosti i pomno se stvara dojam da su oni zapravo sami sebe eliminirali i strijeljali. Odabiru se, naravno, uvijek oni najbolji. To je uobičajeni posao intelektualaca i odvija se uvijek i posvuda, bilo revolucije ili je ne bilo.

I nikad se ne nađe nijedan moralni i humani intelektualac iz rječnika koji bi se takvim presudama javno usprotivio, jer svi znaju da bi i oni mogli biti meta ako ne budu na pravoj liniji i po volji predsjednicima odbora i ministrima, pa i ako to zahtijeva pokoju žrtvu, naravno tuđu. Glave, uostalom, nisu njihove, oni samo dižu ruke, iako glave iza takvih sjednica uistinu i padaju kad dođu vremena za prave, a ne samo administrativne dekapitacije. Sva ta intelektualna i akademska bijeda uvijek postoji i samo čeka svoju priliku da se razmaše pa da se sitne osvete i sadizmi prikažu kao najmoralnija patriotska djela. Intelektualci su rjeđe moralni i humani, kakvima ih rječnici opisuju, a mnogo češće nasilnici, sadisti, lažovi, plašljivci, ulizice, oportunisti, konformisti i sva ta mješavina karaktera uvijek proizvodi posve slične rezultate - različiti režimi tek više ili manje pogoduju malignosti tih procesa.

Leni Riefenstahl, omiljena Hitlerova propagandistica koja je za veliki novac snimala filmove o "nadljudima", nacistima i SS-ovcima, a i sama bila istinski oduševljena velikim vođom, na svoj je stoti rođendan izjavila:

.	↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---