Leonardova znanost slikanja, epizoda 27, 8. ožujka 2024.

- Kažu da je... ne kažu, nego je to praktički sigurno, Galileo, kada je izradio prve svoje dalekozore, teleskope, kako hoćete, i kad ih je usmjerio prema Mjesecu, da je ta slika morala biti toliko mutna, da netko tko nije imao crtačko obrazovanje, koje je Galileo imao, nikad ne bi shvatio da se radi o kraterima na površini i o planinama na površini, i da je upravo zato što je znao kako se objekti ponašaju u svjetlu i sjeni mogao vrlo dobro razumjeti ono što je vidio svojim teleskopom. Dakle, opet imamo čovjeka koji ima dobro crtačko obrazovanje i koji ono što vidi po prvi put, što nitko prije njega nije vidio, uspijeva prenijeti zahvaljujući i tome što dobro crta i što zna što vidi i što stoji iza procesa gledanja. Crteži Galilejevog Mjeseca su iz 1610. godine.

Objekti koje vidimo i na svjetlu i u sjeni pokazuju veću reljefnost od onih koji su u cijelosti na svjetlu ili u sjeni.

- Tamo negdje u renesansi ljudi počinju shvaćati da je sam proces gledanja zapravo matematički i da je slikanje zapravo projekcija trodimazionalne informacije, o trodimenzionalnom prostoru, na dvodimenzionalnu površinu papira na kojoj se slika i da postoji tvrda matematička relacija koja povezuje točku iz tri dimenzije s točkom u dvije dimenzije, na mom papiru. To se zove teorija perspektive, po tome je renesansa, naravno, poznata, jer umjetnici u to doba konačno počinju razumijevati kakva je matematika koja stoji iza gledanja, iza činjenice da mi se ove dvije linije, koje idu ovuda, čine kosim – radi se o matematici vizualnog, matematici iza procesa samog gledanja.

Oni koji vole praksu bez znanja su poput mornara koji ulazi u brod bez kormila ili kompasa i koji nikada ne može biti siguran kamo ide. Praksa se uvijek mora temeljiti na zdravoj teoriji, a [teorija] perspektive je praksi vodilja i otvara joj vrata; kad je riječ o crtanju, bez nje se ništa ne može učiniti dobro.

- Da Vinci, koji je bio, jedna stvarno nevjerojatna osobnost i koji se, eto, cijeli život trudio ne bi li nešto napisao, a na kraju nije napisao ništa, jedno od njegovih gigantskih djela je bio Traktat o slikarstvu, gdje je on htio konačno objasniti kako se to slika i što je zapravo to što slikari rade.

Slikar bi trebao proučavati Prirodu i dugo razmišljati u sebi o svemu što vidi [...] Njegov će um tako postati poput zrcala, vjerno odražavajući svaki predmet koji je pred njim, i bit će, tako reći, druga priroda.

- Naravno, mnogi Leonarda znaju prvenstveno kao slikara, ali Leonardo je bio mnogo više od toga. Zanimljivo, ne zna se točno kako je Leonardo izgledao. Mnogi smatraju da je ovo njegov autoportret – ja bih se kladio da jest – ali postoje i dalje prijepori oko toga, je li to zbilja Leonardo.

Najveći darovi često se slijevaju na ljudska tijela putem nebeskih utjecaja, u prirodnom procesu, a ponekad je tijelo na nadnaravni način izdašno obdareno takvom ljepotom, gracioznošću i sposobnošću da čemu god se taj čovjek okrene, svaki je njegov postupak tako božanski da ostavlja iza sebe sve druge ljude i jasno se obznanjuje kao genij kojeg je obdario sam Bog [...] Ljudi su ovo vidjeli u Leonardu da Vinciju koji je imao veliku fizičku ljepotu (koja nikad nije bila dovoljno hvaljena), beskonačnu gracioznost u svakom pokretu, i sposobnost tako [...] golemu da je njegov um sve teške zadatke kojima se posvetio rješavao potpuno i s lakoćom.

- Naravno, mnogi ga poznaju prije svega po Mona Lisi. Mona Lisa je slika koju je Leonardo valjda vukao za sobom posvuda po Europi, dvadeset, trideset godina i stalno je maljao, nikako nije bio s njom zadovoljan. Ja se kladim kad biste ga danas pitali što misli o svemu tome da bi rekao da bi to trebalo još malo dovrišiti, da nije gotovo.

Za Francesca del Gioconda, Leonardo se prihvatio portreta Mona Lise, njegove supruge, i, nakon što je na njemu radio četiri godine, napustio je taj posao, ne završivši ga [...] Kako je Mona Lisa bila vrlo lijepa, Leonardo je upotrijebio ovu tehniku: dok je slikao njen portret, glazbenici koje je unajmio svirali su i pjevali, a doveo je i klaune zato da odagna njenu melankoliju, koju slikanje često unese u portrete. U ovom je Leonardovom portetu osmijeh tako ugodan da se čini božanskim, prije nego ljudskim [...]

- Znate ga po euru, znate ga po Vitruvijskom čovjeku, gdje opet pokazuje idealne proporcije čovjeka – to je nešto što ljudima valjda prvo padne na pamet kad im kažeš Leonardo, te idealne proporcije čovjeka prema Vitruviju.

Od brade do korijena kose jedna je desetina cijele figure. Od zgloba dlana do vrha najdužeg prsta je [također] desetina. Od brade do vrha glave je osmina [...]

- Kad bismo gledali na samu ideju o čovjeku i prirodi, iza kojih se nalazi nekakva geometrija, opet se radi o pokušaju da se pronikne u skrivene zakonitosti prirode koji reproduciraju ono vizualno. Opet je to nešto što je vrlo tipično i za znanstvenike i umjetnike. Leonardo se bavio i izumiteljstvom. Većina toga što je on zamislio nikad nije ostvarena i zato danas imate ove putujuće izložbe koje idu po... i po Hrvatskoj, čini mi se, ide još uvijek jedna, gdje se predstavljaju rekonstrukcije strojeva na osnovi Leonardovih nacrta. Ovdje se radi o nekom stroju za letenje koji skoro sigurno ne bi letio. Radi se o helikopteru, možda bi u nekoj vrlo unaprijeđenoj varijanti i letio, dizajnu krila, tenku... O svemu tome je Leonardo fantazirao, o svemu tome je vodio zabilješke, većinom neuredne. Ono što nam je ostalo od Leonarda je zapravo niz isječenih stranica iz njegovih zabilješki koje su raspačane po cijeloj Europi i koje je teško sastaviti. Ne znamo kako je to izgledalo u jednoj sveobuhvatnoj formi i danas su te Leonardove zabilješke poznate samo fragmentarno – izrezivane su, lijepljene, kolažirane, nažalost. Leonardo je jako malo toga objavio za svog života i to je razlog što je njegova ostavština tako fragmentirana.

Uistinu čudesan i božanstven bio je Leonardo, sin Piera da Vincija, i daleko bi napredovao u svojim ranim studijama književnosti da nije bio tako nepredvidljiv i nestabilan. Jer, krenuo bi učiti mnoge stvari, a nakon što bi započeo, on bi ih i napustio.

- Njemu je uvijek bila ideja vidjeti suštinu, vidjeti ispod površine. Naravno, Leonardo je i doslovno gledao ispod površine jer se bavio seciranjem leševa, što je u njegovo vrijeme zapravo bilo na rubu zakona, ali on je obavio određeni broj tih autopsija, sekcija, ne znam kako bismo ih nazvali. Nažalost, to nije objavljeno pa je bilo dugo nepoznato. Neke od tih njegovih anatomskih skica su i dan danas izuzetno aktualne i korektne, recimo kad razmišlja o zglobovima, kad proučava načine na koje se ljudsko tijelo giba i što stoji iza pokreta. Što stoji iza pokreta određenih vrsta? Kako su to određeni pokreti dopušteni, a određeni nisu? On opet prikazuje taj sustav koji promatra znanstveno – rastavlja ga na dijelove, pokazuje njihovu povezanost i međudjelovanje. To je upravo ono što rade znanstvenici.

Prvi je preduvjet za dobro poznavanje različitih pokreta ljudskog tijela i svih položaja koje ono može zauzeti, poznavanje svih njegovih dijelova, a pogotovo zglobova.

- Takva vrsta razmatranja mu je sigurno pomogla i da napravi robote. Za Leonarda bismo mogli reći da je otac robota. Postoji legenda o rođendanu francuskog kralja gdje je Leonardo na pozornicu izveo lava koji riga vatru. Zaopravo to nije legenda, to je sigurno točno jer je opisano u nekoliko izvora. Nije sačuvano ništa, te skice ne postoje koliko je meni poznato, ali Leonardo je uspio na pozornicu izvesti mehaničkog lava, koji se došetao, izrigao vatru, ili ne znam već što, sve se zadimilo... Po tome je Leonardo i otac robota.

[...] francuski je kralj došao u Milano i molio Leonarda da načini [za njega] nešto neobično pa je Leonardo napravio lava koji je hodao nekoliko koraka, nakon čega bi se njegove grudi otvorile otkrivajući tako da su pune ljiljana.

- Poznat je, naravno, i po botaničkoj ilustraciji. On se botaničkom ilustracijom bavio prije svega zbog svojih slika, kojih je, da se razumijemo, naslikao vrlo malo, ali bi uvijek studirao kako napraviti neki cvijet, kako napraviti rijeku da ta turbulencija izgleda koliko-toliko realno. U njegovim zabilješkama ostao je ogroman broj skica koje bismo ubrajali u botaničku ilustraciju.

List uvijek okreće gornju stranu prema nebu kako bi cijelom svojom površinom što bolje primao rosu koja lagano pada iz atmosfere. Listovi su raspoređeni na biljci tako da jedan pokriva drugog što je manje moguće, i leže naizmjenično jedan iznad drugoga kao što se može vidjeti na bršljanu koji prekriva zidove.

- Bavio se, i to je meni kod njega možda najzanimljivije, svjetlošću. Vizualnim. Što je to što mi zapravo vidimo? Njega je naravno zanimalo, OK, ljudi vide nešto, ali kako da ja naslikam to što oni vide? I to jest što oni zapravo vide? Što je to svjetlost? Što su to zrake svjetlosti? Što to dolazi do mojih očiju?

Najprije prouči znanost, a potom slijedi praksu koja počiva na toj znanosti.

Slika Žena sa suncobranom prikazuje Camille Monet [Camille-Léonie Doncieux] i njenog sina na livadi, u visokoj travi punoj punoj sitnih, žutih cvjetova. Camille, u bijeloj haljini i prsluku, u središtu je kompozicije. Njeno je lice prekriveno tankim velom, a ona se od jakog sunca zaklanja suncobranom i uglavnom je u sjeni, osim malog dijela leđa na koji pada svjetlost sunca. Slikar scenu promatra odozdo, gledajući prema supruzi i sinu koji su na uzvisini iznad njega, tako da poveliki dio slike zauzima nebo s rastrganim oblacima, koje započinje tamo gdje vlati trave i latice cvijeća završavaju.

- Pošto sam ja amaterski slikar, nešto malo znam i o slikarstvu pa obično pitam ljude "Koje je boje haljina Camille Monet?". Ovu je sliku naslikao Monet, sa svojom suprugom Camille i njihovim sinom, i odgovor je, naravno ...

- Bijele [iz publike].

- Bijele. Ali, zapravo, tu uopće nema bijele! Ta slika je naslikana s izuzetno malo bijele boje, a svi mi znamo da je bijela? Zašto? Zato jer naš mozak uporno filtrira sve te boje i kaže "To ti je bijelo. To ti je bijelo!" Iz ovih sitnih clues, tragova koje vidimo u vidnom polju, možemo zaključiti da se radi o bijeloj haljini, a Monet, koji je majstor, vrlo dobro zna da se bijela haljina ne slika bijelom bojom jer će to biti kao da se dijete igralo slikanja, on je slika kako treba. A to je plavom bojom, žućkastom bojom, zelenom bojom, bijelim naglascima na naborima koji su okrenuti direktno prema izvoru sunčeve svjetlosti. Recimo, ovdje je povećan jedan dio, gdje možete vidjeti kako su svi ovi nabori koji su okrenuti prema nebu zapravo izrazito plavi – boje su neba – a ovi naglasci sa strane... ovo je jako brzo napravljeno, Monet je slikao iz kičme, on je... nije oklijevao, a to se vidi i na ovoj slici. Ovi naglasci su zapravo boja direktno osvijetljene haljine, boja sunca.

Na površinu svakog neprozirnog tijela utječe boja predmeta koji ga okružuju. Ali ovaj će učinak biti jači ili slabiji ovisno o tome jesu li ti predmeti manje ili više udaljeni i imaju li više ili manje izrazitu boju.

- Donji dio podlaktice, rukava, je zapravo žućkasto-zelenkast. On je upotrijebio tu boju zato što je taj dio okrenut prema tlu i do tog dijela rukava dolazi svjetlost koja se raspršuje od tla i ide prema gore, a sa sobom nosi boju livade i boji ovaj okrenuti [čuje se lupkanje dlanom po podlaktici druge ruke], okrenutu podlakticu u boju livade – žuto-zelenu. Zapravo izgleda super-uvjerljivo!

- Koja je ovo boja?

- Zelena.

- Koja je ovo boja?

- Plava.

- Koja je ovo boja?

- Zelena. Svijetla.

- Četiristo pedeset godina prije nego što Monet slika svoju sliku, Leonardo piše o nekakvoj slici. Četiristo pedeset godina!

Ako vidiš ženu odjevenu u bijelo usred krajolika, ona strana koja je okrenuta prema suncu je svijetle boje, toliko da će u nekim dijelovima zabljesnuti kao samo sunce; a strana koja je okrenuta prema atmosferi [...], kako je sama atmosfera plava, ta će strana ženske figure izgledati kao da je natopljena plavetnilom. Ako je površina tla oko nje livada i ako ona stoji između polja obasjanog suncem i samog sunca, vidjet ćeš da je svaki dio nabora okrenutih prema livadi obojen reflektiranim zrakama bojom te livade. Tako se bijela [boja] pretvara u boje [...] objekata u njenoj blizini.

- Je li to nekakva... brija? Koja se poslije četiristo pedeset godina prenosi Monetu? [smijeh] Ne, ne, Monet nije bio baš bog zna kakav čitatelj [smijeh]. Sumnjam da je čitao Leonarda, ali očito je motiv koji obojica imaju u glavi bio strahovito moćan - žene u bijelom, na livadi, obojenom nebom, haljina koja je obojena nebom i refleksijom s trave i s ovog žutog cvijeća. Znači, Leonardo kao da je to vidio, i jako je dobro znao kako bi to naslikao ako samo nae dovoljno vremena.

[...] Leonardo je započeo rad na skici u Papinskoj dvorani [...] Nacrtao je skupinu konjanika koji se bore za zastavu, a taj su crtež smatrali najizvrsnijim i majstorskim zbog čudesnog prikaza likova u žaru borbe. [...] Zamišljajući da bi mogao oslikati zidove uljanim bojama, zamiješao je boje koje je nanosio na zidove tako gusto, da su se one, dok je još slikao u dvorani, počele slijevati [sa zidova]. Stoga je ubrzo napustio taj posao, vidjevši da je [potpuno] uništen.

- I onda Leonardo, kakav je bio, znanstvenik i eksperimentator između ostalog, on je smislio da će on sad tu smiješati neke super-boje i da će ih primijeniti na žbuku koja se još nije posve osušila i dogodilo se da je Leonardo u nevjerici gledao kako njegova freska lagano curi [smijeh] prema dolje [smijeh]. Obično su njegovi pokusi završavali tako, ali su ideje bile spektakularne.

Priča se da je prior crkve zamornom upornošću molio Leonarda da dovrši posao, jer mu je bilo čudno kako Leonardo ponekad provodi pola dana kao u trenu, izgubljen u mislima, a on je htio da Leonardo, poput radnika koji su okopavali vrt, uopće ne odlaže svoj kist. I kao da to nije bilo dovoljno, požalio se vojvodi i napravio toliku pomutnju da je vojvoda bio prisiljen poslati po Leonarda i vješto ga ispitivati o njegovom poslu, uljudno mu ukazujući da to čini zato što prior na tome inzistira. Leonardo, koji je znao da princ ima oštar i pronicljiv intelekt, bio je voljan s njim dugo razgovarati o svom radu (o čemu nikad nije razgovarao s priorom). Razgovarao je s njim naširoko o umjetnosti i uvjerio ga da najveći geniji ponekad postižu više kada rade manje, budući da rješenja traže u svom umu i oblikuju te savršene ideje koje njihove ruke potom izražavaju i reproduciraju iz onoga što su prethodno zamislili svojim intelektom.

- Je li Leonardo ikad sproveo u djelo ono o čemu je pisao ili je samo bio...

- Leonardo je bio... nevjerojatna lijenčina [smijeh]. Poznato je da je Mona Lisu vukao sa sobom trideset godina. Zapravo je Mona Lisa mala slikica. On ju je vukao sa sobom i u Pariz, i doslikavao... Sad budem, sad budem to. Imam ovakav plan: devet tomova ću napraviti. Prvi će tom biti o slikarstvu pa onoda nešto o slikarstvu pa onog konja što sam počeo izlijevati za Sforze, a zapravo je to dosta teško izliti jer je to velika količina. To mora nekako stajati. Budem smislio neki okvir pa ću onda tu broncu... Pa onda napravi jednu skicu, pa drugu skicu, pa se talože te folije koje vuče sa sobom. Leonardo je jako malo stvari završio. Jako malo. Ali, stvari koje je napisao [smijeh] bilježeći što bi sve htio napraviti su toliko genijalne [smijeh] da danas kad to čovjek čita ne može ne biti odupevljen takvim živim umom koji je sve gledao i htio napraviti, ali malo toga je... Život je kratak.

. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---