Problem promatrača, epizoda 26, 1. ožujka 2024.

- Zapravo prvi, možda, moj prvi SF hrvatski roman koji sam pročitao je upravo ovaj: Problem promatrača.

- Bi li ti to stavio u SF?

- Pa, ja sam ga klasificirao kao SF, kao superpoziciju SF-a i nekih filozofskih promišljanja, filozofije znanosti, ima tu dosta stvari, ali i nekakvih predikcija, ja bih rekao, u kojem smjeru znanost ide, toga se isto možemo dotaknuti.

- Apsolutno.

- Dosta sam rezonirao s tom knjigom. Ono što mi je bilo interesantno je vezano za neke fundamentalne stvari. Ispričavam se na riječi “fundamentalne”.

- Da, svaki se put trebamo ispričati! [smijeh]

- To je negdje duboko u meni. Indoktrinirano! [smijeh] Jako mi se svidio taj jedan projekt u toj knjizi, projekt zvan “Jajoglavi”, ako se dobro sjećam, koji je u biti neka vrsta pokušaja reprodukcije, na umjetni način, ljudskog mozga.

- Tako je, tako je.

Istraživanje strukture i funkcije ljudskog mozga bio je problem star valjda koliko i medicinska znanost ali su rezultati bili slabi. Znalo se da je umrežavanje neurona ekstremno komplicirano, a uzorci aktivnosti mozga prilikom i najjednostavnije pobude izvan svake jednostavne sheme. Ehrhenfest je zato predložio stvaranje „modelnog mozga“. Ideja je bila preusmjeriti i organizirati embrionalne neurone putem nanostrukturirane nežive matrice.

- I u tom Vašem romanu, nešto krene po zlu, dolazi jedan znanstvenik koji je protagonist, dolazi vidjeti što je s Jajoglavim, Jajoglavi je upao u nekakvo stanje...

- Da, znanstvenika šalje Agencija, koja se brine da se novac dobro utroši u tom projektu!

- Šalje ga kao... mislim da je on jedan od rijetkih znanstvenika koji još ima neka znanja...

- A da... nešto bi tu mogao pratiti.

- Nešto bi mogao pratiti, pa bi možda mogao biti i od koristi! Opravdati to financiranje.

- Točno. U svakom slučaju će neki izvještaj potpisati.

- E da, neke kvačice! [smijeh]

Vladina agencija za znanost bila je osnovana kao navodna alternativa sve većem financiranju sveučilišta i znanosti od industrije. Svima je bilo jasno da će fundamentalnim i teško primjenjljivim istraživanjima sredstva biti uskraćena bez stabilnog izvora neovisnog o tržištu, trendovima i modi. I tu je Agencija našla svoju ulogu. Međutim, svari nisu bile ni blizu toliko idealistične kakvima su se mogle učiniti površnom čitatelju Statuta Agencije. Nakon nekoliko godina postojanja Agencije, birokrati su se dosjetili da se i fundamentalna istraživanja mogu vezati uz profit. Njima je to bilo jasno kao dan, naravno zato jer među onima koji su odlučivali nije bilo niti jednog koji je imao pojma što je znanstveno istraživanje, a pogotovo što je znanstveno istraživanje vođeno radoznalošću. Najbolje su se nova programska usmjerenja Agencije mogla pročitati u točki 5.4. Naputka za recenzente projekata koje financira Agencija gdje je stajalo:

• Agencija posebno namjerava financirati znanstvene projekte koji koriste dobrobiti čovječanstva. Projekte čiji cilj nisu nove tehnologije, materijali ili lijekovi treba penalizirati kako je opisano u točki 4.9.11. ovog naputka, s obzirom na područje istraživanja.

U proteklih godinu dana postalo je očigledno da Agencija na financiranje fundamentalnih istraživanja gleda kao na nesretnu obvezu koju je potrebno ispuniti da bi se zadovoljili neki od temeljnih članaka Statuta. Menadžeri Agencije su to shvaćali kao neku vrstu milostinje s obzirom na činjenicu da je većina fundamentalnih istraživanja bila teorijske naravi s vrlo skromnim financijskim zahtjevima. Pored činjenice da je ukupna količina novca koja je završavala u administraciji projekata bila veća od količine novca dodijeljenog za istraživanje, najzanimljiviji aspekt njihovog načina financiranja znanosti bio je da se konačna odluka i količina sredstava izračunavala iz prije zadanih numeričkih kriterija. Tako je naizgled ukinuta bilo kakva pristranost u raspodjeli novca. Zbrajanje i provjeravanje tablica posebno je zahvalan posao jer se u njemu gotovo da i ne može pogriješiti.

- I sad on dolazi, Jajoglavi je u nekom čudnom stanju, koji je premašio svijest, više nije svijest, otišao je negdje, i sniva.

- Jajoglavi je zapravo jedna ogromna nakupina neurona koji su umjetno uzgojeni u jednoj velikoj, dvometarskoj strukturi koja sliči jajetu. On je “brain in a vat”, mozak u kutiji.

Jaje je po vanjskom obliku zbilja sličilo trometarskom jajetu. Čak je i vanjska stijenka, debela nekih pet centimetara i načinjena od bijelo-sivkaste plastike, neodoljivo podjećala na ljusku jajeta. Dvanaest ladica s optičkim medijima i ulazno-izlaznim sučeljima koje su stršale iz ljuske u spiralnom stepenastom uzorku davale su Jajetu skulpturalnu, gotovo umjetničku auru. Jedna cijev dopremala je Jajetu kisik i nutrijente, a druga iznosila otpad iz neuronsko-anorganske matrice. Laboratorij je bio načičkan monitorima od kojih su neki nadgledali aktivnost Jajeta, a neki služili kao izlazne jedinice, prostor za „izražavanje“ Jajeta. Veliki holoekran, smješten u samom centru laboratorija, služio je također u ovu svrhu. Dvije sasvim male kockice-kamere, bile su oči Jajeta, njegov direktni kontakt s Ernestom i Nguyenima. Oči su bile zaklopljene.

- I taj Jajoglavi je upao u nekakav san i on sniva o konačnoj teoriji, koliko sam shvatio.

- Tako je.

- Pitao ga je znanstvenik što je sanjao, a on kaže “Ja sam snivao, pokušavao sam ujediniti gravitaciju i kvantnu, fundamentalne teorije u jednu”. I kad ih je god pokušavao ujediniti, on je upadao u neke paradokse, nekonzistentnosti, noćne more, na kraju.

- Što znamo iz stvarne fizike, koja se često na jako dubokim nivoima svodi na probleme koji se ne mogu baš konzistentno razriješiti.

- Točno, točno. I to me je sad zanimalo, to mi je jedna od stvari koja mi je baš tu upala u oči, jer na kraju, Jajoglavi kaže na kraju dana da on pada na paradoks – kad dođe na najdublje nivoe, čeka ga uvijek nekakav paradoks.

- Tako je.

Labirint znanstvene spoznaje nema kraja, a kad bi ga i imao na njegovom kraju ne bi bilo ništa. Radi se o beskonačnoj petlji čiji uzrok nije u znanstvenoj metodi. Sve najrazrađenije teorije dovedene do svojih krajnjih granica nužno završavaju paradoksima, odgovorima na pitanja koja sama pitanja čine besmislenima.

- I sad me je zanimalo, da li je taj paradoks... ja sad pokušavam interpretirati tu knjigu, je li... da li je taj paradoks došao zato što je on biće, koje je zapravo napravljeno preko zakona fizike – svi smo napravljeni preko nekih zakona prirode – imamo nekakav biološki sustav koji pokušava onda razumjeti zakone od kojih je sam napravljen. Je li zbog toga upao u nekakvu petlju? Zbog čega je na kraju došlo do paradoksa?

- Pa slušaj... Tu se sad može puno toga izvoditi. Ali moja misao vodilja je bila kontriranje zamisli da što dublje ulazimo u prirodu, da nužno moramo naći jedan princip koji je čist, fundamentalan, iz kojeg bi se sve ostalo izvelo. Zašto bi kraj spoznaje, u što se elitni fizičari pouzdaju, je li...

- Snivaju!

- Da, snivaju, tu kripto-religijsku riječ na početku... Zašto bi to bilo nešto jasno? Zašto kraj spoznaje ne bi bio paradoks?

- Aaaa, interesantno!

- Znači, u samoj suštini se može dogoditi da mi, koji sanjamo o fundamentalnoj teoriji, nađemo sebe kako sanjamo.

- Sad ste me malo stavili u petlju! [smijeh]

- Jer kako dublje ulazimo u teorije, možda ćemo tamo naći sami sebe. Zato se knjiga i zove “Problem promatrača”, što je koncept iz kvantne mehanike, i priča nije odvojena od kvantne mehanike - ti na samoj dubini kvantne mehanike imaš problem onoga koji promatra stvarnost i koji se od stvarnosti ne može otpetljati.

Otkud Vam ideja da je rješenje vrhunski ishod razmišljanja? Moje iskustvo je da je paradoks kraj ljudske misli. Kraj ljudske misli i prirodne znanosti je nemogućnost da svemir promatramo odvojenim od samih sebe. Kao što to rana kvantna mehanika savršeno jasno iskazuje, svijet ne postoji ni na kakav određeni način prije nego što ga pogledamo. Elementi toga se vide i u ovisnosti koncepata prostora, vremena i sadržaja tvari o stanju promatrača - mislim na razrađene relativističke teorije polja. Kad na dovoljnoj dubini promatramo fiziku opazit ćemo sebe kako promatramo. Takvi paradoksi su samo odjek problema koji se skoro sigurno nalazi mnogo, mnogo dublje.

- Aha, ali to znači, pošto ste sad spomenuli kvantnu mehaniku... ona je, ‘ajdmo reći formirana 1927., na petoj Solvayevoj konferenciji, i u međuvremenu, premda se dogovorilo oko nekakvog matematičkog aparata kvantne mehanike, i dan danas se koplja lome upravo oko, laički rečeno, interpretacija kvantne mehanike, jer vi, zapravo, možete imati isti formalizam, ili sličan formalizam, ali imate različite kvantne... mi zovemo to kvantne teorije. A zašto kvantne teorije? Zato što, premda one daju iste prediktivne rezultate, one govore totalno drugačije priče o svijetu. Neka će kvantna teorija reći da živimo u svijetu gdje imamo stvarno čestice koje se vode sa nekakvim valovima...

- Sad govoriš o bohmovskoj teoriji?

- Da, točno tako, koja je nelokalna i deterministička, a imat ćeš iste predikcije kod teorije koja kaže da živimo u beskonačno paralelnih svemira – skroz drugačije ontologije – totalno drugačije ontologije, i one daju na kraju ista, nekakva, rješenja. Onda, u kontekstu ovoga što ste sada rekli... nekakva Vaša slika, ‘ajdmo reći interpretacija kvantne mehanike bi bila da mi dolazimo tu do paradoksa, ako sam dobro shvatio, zato što smo upravo mi umiješani kao biološko biće u samu spoznaju, ili to nisam dobro shvatio?

- Donekle je tako, jer otkud zamisao da mi uopće ovim neuronima koji žive na evolucijskoj pozadini o kojoj smo govorili, i o šišmišima i o ljudima – i šišmiš otkriva fiziku je li?

- Točno. I prakticira je jako lijepo.

- I prakticira je... Otkud zamisao da takvim neuronima uopće možemo pojmiti konačnu teoriju? Pogotovo zato što ljudi, elitni fizičari, o konačnoj teoriji razmišljaju kao o nečem odvojenom od njih.

- [] kad bi labirint bio ustrojen tako da je na svakom prostom broju trebalo skrenuti u lijevo, a inače produžiti ravno, štakori nikad ne bi naučili put do hrane. Koliko god puta ih puštali, vrijeme potrebno da nađu hranu nije se smanjivalo. Našli bi je eventualno pukom slučajnošću, a i nakon toga put ne bi mogli zapamtiti.

- Zašto baš prosti brojevi? Ne razumijem... Što želite reći?

- Želim reći da štakori ne mogu pojmiti koncept prostog broja. Ali, mnogo gore od toga je da postoji konkretni svemir u kojem oni žive ... mislim na labirint koji su izgradili znanstvenici ... čije ustrojstvo oni ne mogu pojmiti zbog materijalne i fizikalne, evolucijske ograničenosti njihovog mozga. Nije li to depresivno? Postoji svijet, i to tako beznačajni i bijedni dio svijeta u laboratorijima, izgrađen od najobičnije plastike, koji oni nikad neće moći razumjeti. A pogledate li nas, profesore ...

Ernest se nacerio svom slabo vidljivom odrazu u monitoru. To ga je zabavilo pa je počeo pomicati mišiće lica slažući nekakve izbezumljene, životinjske izraze začuđenosti i straha.

- Što s nama?

- Pa pogledate li nas ... Vidjet ćete da i nismo toliko daleko od štakora. Mislim... Jednako kao i njihov i naš je mozak ograničen materijalnim i evolucijskim. Otkud nam onda uopće ideja da možemo pojmiti svoje mjesto u Svemiru? Hardware je nezadovoljavajući. Možemo brojati do dva, ali ne mnogo više od toga.

- I nije li ovo što si sad spomenuo o modernim interpretacijama, koje se obično ne poučavaju na studiju...

- Nažalost.

- Nije li to također neka vrsta poraza fundamentalne teorije? Da ti, na kraju, kad dođeš to temeljne teorije, koja se razvija u jednoznačnu primjenu, ti više ne znaš što ona znači. Imaš teoriju mnoštva svjetova, imaš valove nosače, imaš problem promatrača, imaš Feynmanovu superpoziciju po putanjama, imaš matričnu mehaniku... mislim... što sve to znači? Što je realno? Je li vektorski potencijal ili magnetsko polje realno? Imaš niz konceptualnih problema koji ti se pojavljuju i to su ti paradoksi oko kojeg se svakog mora sve pažljivije i pažljivije ići. Što dublje ulaziš u teoriju, to se paradoksi umnožavaju.

- Lijepo!

- Može li biti da je konačni uvid paradoks? Konačni uvid bi mogao biti čovjek koji sebe gleda u zrcalu.

- Ili čovjek koji sanja leptira, ili leptir sanja tog čovjeka!

- E, sad smo uistinu u kripto-religioznim vodama [smijeh]! Doduše, ne ovima iz naše kulture.

- Pa moram malo proširiti, ja kao fizičar moram generalizirati. [smijeh]

Put kojim možeš proći
nije pravi put,
Ime koje možeš izreći
nije pravo ime.
Nebo i zemlja
počinju u bezimenom:
Ime je majka
deset tisuća stvari.
I duh koji nema želje
vidi što je skriveno,
a duh koji stalno želi
vidi samo ono što želi.

- Evo, pošto smo se dotakli interesantne teme, tih nekakvih promišljanja o samim fundamentima naših postojanja i fizikalnih teorija, sad meni nekako rezonira jedan Vaš citat iz, opet, evo, vraćam se na taj zadnji podcast o cvijeću, pčelama i ljudima, gdje sam zapisao taj jedan citat, dosta sam ga puta ponavljao i razmišljao o njemu. Vi ste ga puno ljepše rekli, ja ću ga izreći na svoj način... kažete u podcastu: “Ima li ljepšeg zanimanja od slikara cvijeća? Ne služi ničemu. I ne škodi nikome. Ne služi. Ničemu.” I sad, ja postavljam pitanje: u temeljnim istraživanjima, opet se moram vratiti u sustav znanosti i ljudske želje da razumije prirodu, da razumije stvarnost... ima li u današnjem sustavu mjesta i može li se uopće baviti nekim pitanjima koja možda ne služe? Kao možda interpretacije kvantne mehanike? Već se sto godina ljudi bore oko toga, možda ne služi ničemu, ali opet ima ta tendencija da se razumije priroda, a ne samo napraviti predikciju. Pa ima li to... evo Vi ste dugo u sustavu znanosti?

- Za karijeru mladog čovjeka, a ovo gledaju, je li tako i mladi ljudi...?

- Pretpostavljamo, da.

- Puno je povoljnije ako služi nečemu. [smijeh] Sad govorimo o društvenoj kontekstualizaciji znanosti. Danas se od svakoga traži da se pokloni i da nekome služi. Tako da ova idealna priča o znanosti kojom su nas indoktrinirali, da je znanost bezinteresna potraga za konačnim uvidom, za spoznajom pod svaku cijenu, prije svega, bez obzira na to da li to vrijedi, da li se to može prodati, za traženje jedne ljepote... Mislim, svi mi živimo na tome, koliko god da sad to relativiziramo zato što je, naravno, ljudsko i društveno kontekstualizirano pa nužno i neidealno i uprljano, ako baš hoćeš, je li... Teško je...

Gotovo nitko se više nije bavio istraživanjima vođenim željom za spoznajom – traženjem Istine. To se smatralo reliktom zabludjele prošle znanosti, zaostatkom iz vremena u kojima su znanstvenici bili vrsta matematički virtuoznih vračeva, filozofa i umjetnika, sve u jednoj osobi. Sad se prodavala i prakticirala „primijenjena znanost“ - nekakva nasilna i nehomogena mješavina molekularne biologije, kemije, dijagnostike i medicine. Znanost o svojstvima materijala postala je tehnologija i biotehnologija, a fizika elementarnih čestica, nuklearna fizika, kozmologija i apstraktna matematička fizika polako su izumirale. Na većini sveučilišta više se nisu poučavale, a tamo gdje su i nekako preživljavale, opstajale su zahvaljujući nekolicini genijalaca u svakoj generaciji koje ni jedan sustav obrazovanja, ma kako pogrešan, nije mogao udaljiti od njihovog očajnički traženog cilja, nekakve nezrele potrage za idejom. Njih se nije moglo okrenuti u nikakav „društveno korisni smjer“ ni „tehnološki primjenjivu znanost“.

Novi „hrabri znanstvenici, lučonoše spoznaje“ nisu bili od te vrste. Bili su to najobičniji mešetari koji su bezobrazno profitirali i od najneznatnijeg produžavanja ljudskog života ili čak samo od reklamiranja uporabe svojih „otkrića“ u svrhu navodnog produžavanja života – „Ovo je prvi korak u liječenju baskijske groznice“ ili „Naše otkriće otvara put prema razumijevanju degenerativne autodestrukcije neuroglija stanica“ (najvještiji od njih uvijek su se bavili nekom od staračkih bolesti za koju je bilo sigurno da će se već pronaći neki iznimno bogati sponzor koji dotičnu bolest i ima). Taj tip mladih beskrupuloznih lažaca i bezobraznika profesoru je posebno smetao, jer je smatrao da su riječi „znanost“ i „spoznaja“ nepovratno uprljali u svojim nasmiješenim holovizijskim nastupima, sve s ciljem daljnjeg bogaćenja, naravno.
. ↓ MP3 --- TRNS --- RSS ---