Dobri Bog, kojeg je predviđanje budućnosti, što je jedna od božanskih sposobnosti, trebalo upozoriti na ono što će se dogoditi, zapao je u strašan i budalast bijes; prokleo je Sotonu, čovjeka i svijet koji je sam stvorio, udario se tako reći u vlastito stvorenje, kao što to rade djeca kad se naljute; i, ne zadovoljavajući se kažnjavanjem samo naših predaka, prokleo ih je u svim budućim generacijama, nevinim za zločin koji su počinili njihovi preci. [...] kršćanski teolozi gledaju na to kao da se radi o nečemu vrlo intelektualno dubokom i vrlo pravednom, upravo zato što je monstruozno nepravedno i apsurdno.

A onda, sjetivši se da nije samo Bog osvete i gnjeva, već i Bog ljubavi, nakon što je izmučio postojanja nekoliko milijardi jadnih ljudskih bića i osudio ih na vječni pakao, sažalio se nad ostatkom, i, da ih spasi i pomiri svoju vječnu i božansku ljubav sa svojim vječnim i božanskim gnjevom, uvijek pohlepnim za žrtvama i krvlju, poslao je na svijet, kao žrtvu iskupljenja, svog jedinog sina, kako bi ga ljudi mogli ubiti. To se naziva otajstvom Otkupljenja, temeljem svih kršćanskih religija.

VJERNICI: Kad bi Bog uistinu postojao, trebalo bi ga ukinuti.

Gospodar koji zapovijeda, ugnjetava i izrabljuje je potpuno logična i posve prirodna osobnost. Ali gospodar koji se žrtvuje za one koji su mu zbog njegove božanske ili ljudske privilegije podređeni je posve nemoguće biće. Ovo je sama suština licemjerstva, koje personificira papa. Nazivajući se najnižim slugom sluga Božjih, u isto se vrijeme proglašava Božjim namjesnikom, apsolutnim i nepogrešivim gospodarom svijeta. Svećenici svih crkava, umjesto da se žrtvuju stadu koje im je povjereno, uvijek su to stado žrtvovali, iskorištavali i držali u stadnom stanju, da bi zadovoljilo njihove vlastite strasti i služilo svemoći Crkve.

Ipak, kao da je božanski Spasitelj spasio ljudski svijet! Ali ne; u raju koji je obećao Krist, kao što znamo i kao što je to službeno proglašeno, izabranih će biti vrlo malo. Ostatak, ogromna većina sadašnjih generacija i onih koje će doći, vječno će gorjeti u paklu. U međuvremenu, kako bi nas utješio, Bog, uvijek pravedan, uvijek dobar, predaje zemlju vladama Napoleona Trećih, Williama Prvih, Ferdinanda Austrijskih i Aleksandara svih Rusija.

Sveti ljudi, nadahnuti zakonodavci, proroci, mesije, tražili su ga cijeli život, a našli su samo muku i smrt. Prožderao ih je kao drevna sfinga jer ga nisu mogli objasniti. Veliki filozofi od Heraklita i Platona do Descartesa, Spinoze, Leibnitza, Kanta, Fichtea, Schellinga i Hegela, napisali su hrpe tomova i izgradili sustave koliko genijalne toliko i veličanstvene, u kojima su, usput, izrekli i mnoge lijepe i velike stvari i otkrili besmrtne istine, ali su ovaj misterij, glavni objekt njihovih transcendentalnih potraga ostavili jednako nerazumljivim kao što je i bio. Gigantski napori najdivnijih genija koje je svijet poznavao, i koji su, jedan za drugim, u najmanje trideset stoljeća iznova preuzimali ovaj Sizifov posao, rezultirali su samo time da je misterij postao još nerazumljiviji. Treba li se nadati da će se on otkriti u rutinskim spekulacijama nekog pedantnog sljedbenika umjetno podgrijane metafizike u vremenu kad su svi živući i ozbiljni duhovi napustili tu višeznačnu znanost rođenu iz kompromisa između nerazuma vjere i zdravog znanstvenog razuma?

Očigledno je da je taj grozni misterij neobjašnjiv – odnosno, apsurdan, jer jedino apsurd ne dopušta objašnjenje. Očigledno je da se svatko tko ga smatra esencijalnim za svoju sreću i život mora odreći razuma i vratiti, ako može, naivnoj, slijepoj, glupoj vjeri, da ponavlja s Tertulijanom i svim iskrenim vjernicima ove riječi koje sažimaju samu suštinu teologije: Credo quia absurdum [Vjerujem jer je besmisleno].

VJERNICI: Tako svaka rasprava prestaje, i ništa ne preostaje osim trijumfalne gluposti vjere.

[Religija] je kao kolektivno ludilo prodrla u dubinu javne i privatne egzistencije ljudi; utjelovljena je u društvu, postala je, takoreći, kolektivna duša i misao. Svaki je čovjek u nju uronjen od svog rođenja, siše je zajedno s majčinim mlijekom, upija je sa svime što takne i svime što vidi. Hrani se isključivo njome i toliko je njome cijelo njegovo biće prožeto i otrovano da kasnije, koliko god da je njegov prirodni um jak, mora načiniti neviđene napore da se od nje izbavi i u tome nikad u potpunosti ne uspijeva.

[...] koji god bio objekt luđakovog ludila, opskurna mu se fiks-ideja koja ga opsjeda čini najprirodnijom stvari na svijetu, a sve stvari koje proturiječe toj ideji čine mu se suludim i odvratnim. Religija je kolektivno ludilo, tim jače zato što se radi o tradicionalnoj ludosti i zato što je njeno porijeklo izgubljeno u davnoj prošlosti.

Ima li išta uzvišenije, u idealnom smislu, nezainteresiranije i odvojenije od svih interesa ove zemlje, od Kristovog nauka koji propovijeda Katolička crkva? A ima li išta brutalnije materijalističko od stalne prakse te iste Crkve još od osmog stoljeća, otkad datira konačno uspostavljanje Crkve kao sile? Što je bio i što je još uvijek glavni cilj svih njezinih natjecanja sa suverenima Europe? Njena ovozemaljska dobra, njeni prihodi prvo, a zatim njezina ovozemaljska moć, njezine političke privilegije. Mora joj se priznati da je ona prva u modernoj povijesti otkrila tu neospornu istinu, koja bi se teško mogla nazvati kršćanskom, da su bogatstvo i moć, ekonomsko iskorištavanje i političko ugnjetavanje masa dva neodvojiva faktora vladavine božanskog ideala na zemlji: skupljanje bogatstva i povećavanje moći, moći koja iznova otkriva i stvara nove izvore bogatstva, a oboje osiguravaju, bolje od mučeništva i vjere apostola, bolje od božanske milosti, uspjeh kršćanske propagande.

Apsurdne se priče pričaju i monstruozne [religijske] doktrine poučavaju [...] u svim javnim školama Europe, pod izričitim zapovijedanjem vlada. To zovu civiliziranjem naroda! Sve su te vlade sustavni trovači, zatupljivači masa zbog vlastitog interesa.

[...] da bi [škole] postale škole emancipacije a ne porobljenja, treba najprije eliminirati fikciju o Bogu, vječnom i apsolutnom porobljivaču. Sve obrazovanje djece i njihova poduka treba se temeljiti na znanstvenom razvoju razuma, a ne vjere; na razvoju osobnog dostojanstva i neovisnosti, a ne na pobožnosti i poslušnosti; na uvažavanju istine i pravde po svaku cijenu, a prije svega na poštovanju čovječanstva, što uvijek i svugdje mora zamijeniti obožavanje.

VJERNICI: Ja, koji želim biti slobodan, ne mogu to biti, jer su oko mene ljudi koji još ne žele slobodu, i zato što je ne žele, postaju sredstva mog ugnjetavanja.