Na mramornim liticama

Na mramornim liticama, 30. kolovoza 2015. godine

Dobro, ne mogu se svake godine žaliti kako je sve to brzo prošlo, već sam dosadan. Premda to, naravno, i opet mislim - i ovo je ljeto prebrzo prošlo, ali prošlo je dobro - moje zdravlje bilo je stabilno, a zdravi su bili i oni koje volim (kucam u drvo - čuo sam da pomaže i onima koji ne vjeruju) i šta bi čovjek mogao više i tražiti ...

Započinjem novu sezonu "Konstrukcije stvarnosti" knjigama koje sam pročitao. Ne bih o njima pisao da nije u njima bilo nešto što valja, a valjala je pogotovo "Muzika za kameleone" Trumana Capotea. Nisam znao da je Capote takav majstor kratke priče - u svega 15 stranica uspijeva nabrijati emocije i atmosferu do maksimuma. Skoro je svaka njegova priča u toj zbirci biser. I trebao bih zato pisati o Capoteu, jer je njegova knjiga mnogo bolja od "Mramornih litica" Ernsta Jüngera o kojima ću pisati u ovom postu.

Ipak, pisat ću o "Mramornim liticama" (Auf den Marmorklippen) i to zato jer se radi o kontroverznoj knjizi: vitičastog stila, neujednačenog tempa, čudnog raspleta, "sumnjive" i nejasne poruke i elitističkog stava. Osim posljednjeg, sva navedena svojstva teksta me redovito odbijaju - takve knjige rijetko uspijevam dovršiti. A ovu sam ipak dovršio. Možda i zato što je prilično kratka.

Da se razumijemo, ima u "Mramornim liticama" mnogo ljepote koju bi bilo šteta propustiti - Ernst Jünger završio je sredinom 1920-tih godina studije zoologije i filozofije, a koliko to može biti fantastična kombinacija, Jünger pokazuje u iznimno inspiriranim opisima prirode, svake travke, kukca, cvijeta i lista koje zna u dušu.

S terase se kroz staklena vrata ulazilo u biblioteku. Za vrijeme lijepih jutarnjih sati ta su vrata bila širom otvorena, tako da je brat Otho za svojim stolom sjedio kao da je u vrtu.

Uvijek sam rado kročio u tu sobu na čijem su stropu poigravale zelene sjene lišća i u čiji je mir prodirao cvrkut mladih ptica i zujanje pčela.

...

... dok je sunce zalazilo na vedrom nebu Egeja. S njegovim bi zalaskom u grad prodirao blagi dašak koji je dolazio iz luke prepune galija. Zatim bi se slatki miris ruža pomiješao s dahom smokvina drveća, a lahor s mora donio bi esenciju dalekih šumskih obronaka. A iznad svega uzdizao se duboki, opojni miris koji je dolazio iz opkopa na čijem su dnu cvjetali čitavi sagovi žute kamilice.

Jünger je esteta. On smatra da je njegova konstrukcija ljepote razlog zbog kojeg bi svijet trebao postojati. Za njega su humani aspekti ili empatija sekundarni - najprije (moja) estetika, sve ostalo je manje važno. Koliko god da je meni taj iznimno elitistički stav blizak, kod Jüngera me je uplašio. Možda su me posebno uplašili aspekti u kojima se odlično slažemo. Na primjer:

Duboka je mržnja koja u prostačkim srcima plamti prema svemu što je lijepo.

Ili:

Bio je izgubio samopoštovanje, a time počinje svaka nesreća među ljudima.

Taj je elitističko-estetski stav kod Jüngera posebno izražen kad govori o znanosti, o "stvarima duha", pjesništvu, intelektualnom stvaralaštvu ... Tu se nas dvojica vjerojatno i najbolje slažemo (o vrijednosti znanosti i intelektualnog stvaralaštva po sebi), koliko god da je taj stav i u njegovo i u moje vrijeme bio nepopularan (u njegovo vrijeme se vjerojatno trubilo o koristi znanosti za ubijanje ljudi, a u moje vrijeme se ne trubi o tome, premda se jednako na tome radi - u naše se vrijeme trubi o izumiteljstvu, ekonomiji utemeljenoj na inovacijama, "inteligentnom" poduzetništvu i slično).

U svim je vremenima u Marini stalež pjesnika bio na velikoj cijeni. Držali su ih slobodnim darovateljima, a dar stvaranja stihova smatrali su izvorom obilja. To što loza cvate i donosi plod, što ljudi i stoka napreduju, a zli se vjetrovi raspršuju i u svim srcima obitava vedra sloga - sve se to pripisivalo blagozvučju koje živi u pjesmama i popijevkama. U to je bio uvjeren i najmanji vinogradar, a ništa manje i u to da milozvučje u sebi skriva iscjeliteljsku moć.

Tamo nitko nije bio toliko siromašan da ono prvo i najbolje što bi mu dozrelo u vrtu ne bi odnosio u kolibe mislilaca i pustinjačke stanove pjesnika. Ondje je svatko tko je osjećao poziv da svijetu služi duhom mogao živjeti u dokolici - siromašno, doduše, ali ne i bijedno.

I Jüngera i mene bi mnogi poduzetni i "radišni" (možeš misliti ...) novokomponirani menadžeri nazvali intelektualnim lijenčinama. No, mi kao navodni "sanjari" vrlo dobro vidimo kroz njihove maske "realnih sektora":

On koji poput sanjara živi iza samostanskih zidina, možda među svima nama jedini prebiva u punoj zbiljnosti.

Zna Jünger dobro što je znanost i koliko je moćna kao otpor svijetu i niskim obmanama:

Na isti je način nas vrlo često krijepila znanost. U pogledu oka, koji se znalački i bez niskih obmana usmjeruje na stvari, leži velika snaga. Taj se pogled hrani stvaranjem na osobit način i jedino na tome počiva moć znanosti. Tako smo osjetili kako nas čak i taj slabašni cvijetak svojim oblikom i građom što ne vene krijepi i pomaže nam da se odupremo zadahu truleži.

A zna vrlo dobro i koja su ograničenja znanosti i kako teorije koje imaju pretenziju na univerzalnost nisu ništa više do listova koji izrastu na biljci znanosti da bi se osušili i ostavili mjesta za druge - to je dinamika zdrave biljke; sve one smrznute u svojoj "veličini" su zapravo suhe i mrtve:

Slično se ponašao i u znanosti, u kojoj se ubrajao među učitelje, a da nije sudjelovao u sporu među školama. Njegovo je načelo bio da svaka teorija u povijesti prirode predstavlja doprinos stvaranju, jer je ljudski duh u svakom razdoblju iznova koncipirao stvaranje - i da u jednom tumačenju ne leži više istine negoli u jednom listu koji se razvija, a zatim umire.

Vidi se iz citata koje sam do sad naveo o čemu je knjiga - radi se o dvojici botaničara, znanstvenika-pustnjaka koji žive izdvojeni iznad svijeta i u svom "rutvičastom pustostanu" marljivo bilježe biljni svijet planine i šume, stvarajući detaljne skice, herbarije, proučavajući prethodne radove i klasifikacije. Može li se uopće i zamisliti elitističkije okružje, osim možda Cricka 14, znanstveno-istraživačke orbitalne postaje u mom >> Problemu promatrača?

Nad elitistički svijet pustinjačkih znanstvenika nadvija se sjena rata, a iz tmine šuma nadire rulja tjerana najprimitivnijim poganim nagonima da uništi sve što je lijepo i skladno i da u krvi uguši sve što se opire zvijeri koja živi u svakom čovjeku. Kako odgovoriti rulji? Prvi refleks elitista je gađenje i pokušaj izbjegavanja rulje. Ali i to ima svoju cijenu:

Ima još nešto, nešto što smatram sramotnim za nas - naime, mi taj šumski ološ nismo držali svojim protivnikom. To je bio razlog što smo radije odlazili u lov na bilje nego u pravu borbu, nastojeći izbjeći svu tu niskost i podlost, baš kao što čovjek zaobilazi močvare i sklanja se s puta divljim životinjama.

Tu započinje dio knjige koji je uvijek aktualan - kako se čovjek duha treba postaviti prema zlu koje nema duha, koje je neizmjerno glupo i bez ikakvog osjećaja za lijepo koje bi ga moglo zaustaviti u krvavom pohodu? Ne znam. I ja sam se to često pitao i uglavnom sam reagirao kao Jüngerovi pustinjaci - s nelagodom da djelujem, ne toliko zbog straha, koliko zbog estetike.

Postoje razdoblja propadanja u kojima se rastače oblik koji je zacrtan u samoj srži života. Kad u njih dospijemo, glavinjamo poput bića kojima nedostaje ravnoteža.

Završetak knjige, u kojem zlo šumskog ološa preuzima Marinu, prilično je sklepan - događa se nagla promjena tempa, a pustinjaci-znanstvenici pokušavaju ipak djelovati na neki posve sluđeni način i iz prilično maglovitih pobuda. Doduše, moguće je i da je tu kaotičnost i maglovitost ratnih zbivanja i djelovanja Jünger upravo i pokušao prikazati na kaotičan i maglovit način. Ako je tako, onda nitko od nas ne zna ni šta je rat bio ni kako smo mi kroz njega prošli. Ima, zapravo, nešto u tome.

Neću dalje otkrivati radnju, ostavljam ipak prostora za iznenađenje svima onima koji se nakon čitanja ovog teksta odluče i za čitanje knjige.

Knjiga je objavljena 1939. godine, neposredno prije izbijanja rata i mnogi su u likovima koji vode rulju prepoznali Hitlera ili Staljina. Knjiga jest parabola i svakako najavljuje rat, koji je za Jüngera neizbježno periodično poniranje svemira u kaos, a Jünger je izjavljivao da su likovi Nadšumara i Starog modelirani na mnogo široj i općenitijoj podlozi, koja uključuje i Hitlera i Staljina kao projekcije.

I šećer za kraj: Jüngera često čitaju i ističu ljudi koji bi se mogli nazvati neofašistima / neonacistima. Vjerojatno bi se moglo reći da je Jünger i sam "bolovao" od neke vrste "arijevskog kompleksa", doduše vjerojatno ne onoliko glupog i primitivnog kao u nacista - kod Jüngera on nekako curi iz njegovog elitizma, nekakvog "intelektualnog čojstva", časti i prenaglašenog zazivanja vremena u kojem bi se poštovale vrijednosti (koje bi se mogle uklopiti u neki konstruirani, navodno "tradicionalni" ili možda "nacionalni" okvir). Nadalje, Jünger je bio odlikovani njemački heroj u I svjetskom ratu, a sudjelovao je i u II svjetskom ratu u činu kapetana - na administrativnom zadatku u Parizu družio se s Picassom, Cocteauom i mnogim drugim istaknutim francuskim umjetnicima i intelektualcima. Evo linka na >> Wikipedijin članak o njemu.

Mnogi se i danas pitaju što Jüngerova literatura zapravo predstavlja i koji su njegovi stavovi. Ja nakon čitanja "Na mramornim liticama" ne mogu odgovoriti na to pitanje, ali mogu reći da bih s Jüngerom vjerojatno imao o čemu razgovarati. Ako ni o čem drugom, a ono o školjkama, >> filotaksiji i matematici.

<< Nabori grafena na iridiju

Šljiva >>

Zadnji put osvježeno: 30. kolovoza 2015. godine.