Maca iz Bribira (26. ožujka 2017. godine)

U hladu ispod crkve u Bribiru danas vidjeh mačku. Onako, iz daleka, dok smo obilazili ono što je ostalo od kaštela. Izvalila se, leži u hladu, ali nekako se radosno prevrće - sad na trbuh, sad na leđa, čudna i vesela neka mačka, pomislih.

Kad smo se spremali krenuti začuh tiho mijaukanje i vidim onu mačku iz hlada kako je prišla autu i sjedi gledajući u mene. Ima vesele oči. No, kad joj priđoh, uočih da nema lijevo uho - kompletno otkinuto i već prilično uredno sraslo, a stražnja desna noga joj je smrskana sve do kičme. Posve pogrešno srasla u neki batrljak koji ni ne sliči nozi nego nekoj bezobličnoj kvrgi koju jadna vuče unaokolo dok šepesa. Pa šta ti je bilo maco, tko te je tako unakazio ?! Mijau ! Uh, što nemam kakve kuhane slanine ili jetrice u autu da joj dam, imam samo one slane kekse što sam kupio u Vinodolskom, s okusom dimljene paprike. Hoćeš? Mijau. Otkinem joj četvrtinu keksa, a ona ponjuška pa malo lizne. Pa opet. Aha, preveliko ti je, hoćeš da ti malo izmrvim. Znam da mačke baš i ne jedu ugljikohidrate, ali ajde da vidim. Hoće. Malo lizne pa gricne, drobi zubima, sve hrska. Mijau. Tako sam joj mrvio dok je htjela, a na kraju je pojela jedan keksić koji ja smažem u dvije sekunde. Mijau. Uh, što nisam imao kakvu kobasicu! Lijepa je maca, gleda u mene nekako veselo, skoro da se smješka. Malo je i smiješna bez tog jednog uha, nekako simpatična.

Kad smo krenuli, ona otšepesa natrag u svoj hlad. Kad hoda, kičmu savija visoko kao napeti luk, da prenese snagu i pritisak na onu jednu preostalu stražnju nogu. Leže u hlad pa se opet prevrće. S trbuha na leđa. S leđa na trbuh. I gleda prema nama.

Nisam je htio fotografirati, činilo mi se to gotovo nepristojnim. Ne znam točno zašto. A kad smo odmaknuli u planinu shvatio sam da mi je žao što je nisam fotografirao. Ne zato što nema nogu, nego zato što je lijepa.

<< Problem promatrača ili čudesna petlja?

Crtice o STEMu, produktivnosti... >>

Zadnji put osvježeno: 26. ožujka 2017. godine