Logarska dolina (29. rujna 2014. godine, materijal iz 28.9.2014)

Kad smo prije više od dvije godine bili u >> Vratima, shvatio sam da je Slovenija u stvari velika zemlja. Jedna je od omiljenih hrvatskih razonoda zbijati šale na račun veličine našeg zapadnog susjeda ("Pojedem janje veće od Ljubljane!" govorio je Željko Pervan), no onima koji barem malo poznaju Sloveniju te šale nisu pretjerano smiješne. Jednostavno zato što u njima nema istine.

"Slovenija je, u stvari velika zemlja. Kad biste fino razmotali sve ove planine koje sam vidio ovaj tjedan, izravnali sve to 'kako treba', dobila bi se povelika površina. Dobro, možda ne baš kao Mađarska... Gledam sve te vrhove i mislim kako bih ih volio osvojiti, jednog po jednog. Pogledati na dolinu odozgo. U stvari, vi Slovenci imate šta raditi cijeli život.", tako sam svoje dojmove prije dvije godine podijelio s Primožem, a on mi reče "Pa šta misliš da mi radimo?". I ima pravo. Evo, u Logarskoj dolini je veliki broj Slovenaca koji se samo izgube među stijenama, valjda idu negdje gore. Meni je to skoro pa nezamislivo ... Ima i Hrvata, vidio sam neke Puležane u tradicionalnoj slovenskoj obući. U gojzericama. I oni odoše negdje gore.

Logarska dolina nije okružena tako visokim vrhovima kao Vrata, ali još jednom pokazuje veličinu Slovenije. Mi smo joj prišli u rano jutro od Ljubljane. Preko Domžala pa režući Veliku planinu kod Kamnika. Serpentinama polako gore, a onda isto tako dolje. A onda do Lučeta (Luče) gdje put okreće prema zapadu, prema Solčavi. I tako dođosmo do same granice Austrije i do ulaza u dolinu (iznad), slovenskog parka prirode u Kamniškim Alpama.

Kroz dolinu vodi asfaltirana cesta (iznad), dužine možda 5 km, no, naravno, kroz dolinu treba pješice. Maknuti se s ceste na travu, u šumu, uz vodu, pogledati slapove, sjesti ispod drvenog mostića.

Na livadama pasu krave (ispod).

Alpska idila s razglednica.

Logarska dolina je dolina sretnih krava. I bikova (ispod).

A u njoj ima čak i bivola! Sa šiškicama preko očiju tako da ne znaš gdje točno gledaju. Zato njihovi dugi rogovi izgledaju još strašnije (ispod). Zamišljam razjarenog bivola kako zapjenjenih gubica trči prema meni. Ova mala žica pod naponom mu ne bi ništa značila. Sreća pa su bivoli zapravo iznimno tromi. Stoje u lokvi blata, jedan do drugoga, kao u rimskim termama i posve polako izvlače nogu po nogu. Podsjećaju me na kupače u "ljekovitom blatu", recimo u Solinama na Krku.

Na samom kraju doline uzdiže se zid od planine. "Samo" preko puta njega je Austrija. Ali treba to preći! Za nas šetače vulgaris, bit će dostatna i šetnja do slapa Rinka koji se ruši s visine od 90 metara. U kapljicama vode koje zasićuju zrak lomi se sunce. Duga u vodopadu (ispod) i sočna mahovina po stijeni. Ovdje je početak rijeke Savinje.

Sunce u Logarskoj dolini zalazi kao udarac čekićem. Odjednom. I posve rano. Kad sunce propadne iza zapadnih strana, dolinu preuzme sjena i osjeti se neka hladnoća (ispod). Kako li je tek zimi!

Vraćamo se žurno da se ugrijemo onim narančastim svjetlom koje dolina izgleda nikad ne vidi. Opet do Lučeta, a svjetlo smo ulovili u Ljubnom ob Savinji. Onda nas je pratilo dolinom Savinje sve do Celja, pa kroz Laško do Zidanog mosta. Savinju je Sava preuzela kad je dan posve ostario.

Krško, Brežice, i eto ti Zagreba.

<< Krug po Žumberku

Zagrebačka Muzička akademija >>

Zadnji put osvježeno 29. rujna 2014. godine