Infantilnost smrznuta u zlobu, 26. travnja 2019. godine

Odrasti znači i spoznati što je od onoga što su nas učili kao djecu prirodni zakon, a što ljudska i socijalna konstrukcija. Nužnosti prve, prirodno-znanstvene vrste, su nužnosti koje ne možemo izbjeći, a "nužnosti" druge, ljudske i socijalne vrste, nisu nužnosti nego se, kad odrastemo i kako odrastamo, možemo odlučiti hoćemo li ih uvažavati i, ako hoćemo, zašto.

Postoje ljudi koji u ovom smislu nikad ne odrastu i koji "nužnosti" druge vrste tretiraju kao prirodne zakone, kao način na koji svijet nepomjerljivo i nepromjenjljivo postoji. Kao gravitaciju. Oni kroz život uvijek hodaju pritisnuti uz zemlju ne mogavši se oteti sili kojoj su sami pridijelili vrijednost još kao djeca, kad su ih učili kako se hoda i kako se puže. Kad prođe neko vrijeme, takvi ljudi više ni ne mogu odrasti jer je privid stvarnosti u njima stvrdnut kao beton. Iz takve stvrdnute perspektive, oni sude svoja, a i tuđa postojanja u terminima kategorija koje se njima čine potpuno prirodnim i jedinim mogućim.

Često takvi ljudi, obično nesvjesno i posve bezrazložno, mrze one koji njihovim kategorijama i njihovoj perspektivi odriču važnost, zato jer su njihova bivanja temeljito određena zapravo infantilnim koncepcijama koje su se s vremenom stvrdnule u zlobu. Njima ni ne preostaje ništa drugo nego da tu zlobu i privid i dalje utvrđuju i racionaliziraju jer bi se njihovim razbijanjem raspala i njihova slika prividnog svijeta i svega čemu su pridavali važnost bivajući navodno dobri i poslušni sinovi i kćeri, uvaženi članovi društva, i ljudi na svom mjestu.

Autoportret, vodene boje (1. veljače 2019.)
<< Boje su u nama Ne dajte da vas zavedu >>

Zadnji put osvježeno: 26. travnja 2019. godine.