Zeleni čovjek iz šume (28. lipnja 2013. godine)

Prolazim kroz listu favorita na svom YouTube računu pokušavajući odgonetnuti na osnovu čega mi je to YouTubeov engine preporučio album "Songs From The Wood" Jethro Tulla. Evo, možda bi moglo biti iz kombinacije "Mná na hÉireann" nekoliko izvođača (između ostalih i Kate Bush i Donala Lunnyja) i "Run To The Hills" Iron Maidena? Ili je možda zbog "Fairytale Of New York" od The Poguesa u kombinaciji s "It's a Long Way To The Top" od AC/DC još dok je Bon Scott bio živ? Ne znam ni zašto sam preporuku slijedio jer ih obično potpuno ignoriram, ali mi u svakom slučaju nije žao.

Ja donekle, naravno, poznajem Jethro Tull, ali mi je album "Songs From The Wood" promaknuo. To nije ni čudno, jer album izgleda ne kotira visoko među ljubiteljima njihove glazbe. A to je nepravda jer je "Songs From The Wood" najbolji album Jethro Tulla.

Radi se o albumu koji je uspješno napustio svoje vrijeme, a time i većinu onoga po čemu su Jethro Tull prepoznatljivi. "Songs From The Wood" su, kao što im i ime kaže, pjesme iz šume:

To su, između ostalog, i pjesme o strasti: na baršunasto-zelenom tepihu, pod mjesečinom, valjaju se seoski ljubavnici, a sluga se na polju daleko od puta, u tajnosti pokorava gospodarici. Takva je šuma, ne živi bez strasti i uzburkane krvi Zelenog Čovjeka ( >> Green Man), a on se ne da betonu čak i u ovim vremenima autoputeva i električnih vodova:

Nije u pjesmama iz šume sve sama strast, ima u šumi i zrele ljubavi koja grije nakon još jednog napornog dana rada:

"Songs From The Wood" su pomalo poganski, "druidski" album, ne samo po tekstovima, nego i po glazbi koja je manijakalno, ali i konzistentno raznolika. Radi se o dobro tempiranoj mješavini hard rock gitarskih dionica, keltskih virtuoznosti na flauti, renesansnih i srednjovjekovnih tema, dječijih brojalica od kojih vam se skače na jednoj nozi, ali i skladno uklopljenih melodijskih koncepata s "klasičnim" pretenzijama. Te naizgled nespojive glazbene teritorije odvajaju nagle, a u stvari precizno planirane promjene tempa i ritma, što albumu daje dodatnu neobuzdanost. Na valovima tih ritmičkih i glazbenih slojeva pliva vrlo solidna pjevačka izvedba >> Iana Andersona koja albumu daje potrebnu konzistenciju.

Za razliku od nekih drugih albuma Tulla koje poznajem, ovaj nije nimalo dosadan ni predvidiv. Radi se, po mom mišljenju, o njihovom (Andersonovom) remek-djelu.

Dok slušam "Songs From The Wood" meni se stalno vrte slike. Vidim jake uspravne šumske kontraste svjetla i tame, prokrčena polja zarasla u duboku travu, znojne konje koji vrište dok se upinju da pokrenu preteško natovarena kola, seoski vašar na kojem plešu odrpani svirači i glumci, vjetar što mi u lice baca prve krupne kapi kiše dok bježim od pljuska.

I na kraju, zašto uopće pišem o tako staroj glazbi?

Pa imamo već i previše ljudi koji pišu o onome "što se upravo događa", a događa se relativno malo toga. Ideja napretka, barem u glazbi, je zabluda. Postoje djela u "vremenskoj crti" glazbe koja se uspješno odvoje s te crte i postaju mjesta glazbenog hodočašća koja svakako treba obići. Nema u tome ničeg "modernog".

Uostalom, drevnom Zelenom Čovjeku bi se sigurno dopale pjesme iz šume.

Ovo je vjerojatno zadnji svijet prije jeseni. U međuvremenu se možda pojavi kakav okrajak ili ljepljivac. Do tada ...

Potražite više postova o rokenrolu u >> arhivi.

Zadnji put osvježeno 28. lipnja 2013. godine