Devalvacija (27. kolovoza 2013. godine)
Taljenje talira
S promjenom kralja u srednjovjekovnim europskim regijama, a i kasnije, redovito se događao i interesantan monetarni proces.
Naime, novi kraljevi bi redovito nalazili da je gnjida koju su pridavili ili naslijedili ostavila iza
sebe praznu riznicu i dugove (ah, kako je to poznato). No, za takvo je stanje postojao dobro uhodani "lijek". Pod
izlikom da novi kralj želi otisnuti svoj novac, sa svojom velebnom slikom i prilikom, iz cijelog su kraljevstva
skupljeni i detaljno popisani stari taliri i zlatnici (krune, franci) koji su imali biti pretopljeni i
iskovani s novim motivom, a njihovi vlasnici su u zamjenu dobili sjajne nove zlatnike.
Naravno, cijeli je proces imao mnogo dublju i podliju pozadinu od pukog dizajna i egomanije. U procesu pretapanja
starih zlatnika, srebru i zlatu su dodavane manje vrijedne primjese, ili je masa zlatnika smanjena, pa je tako od recimo
stotinu tisuća prikupljenih zlatnika u procesu pretapanja
nastalo njih dvjesto tisuća. Odjednom je kralj raspolagao dovoljnim sredstvima da podmiri sve dugove, a i pokrene
kakav rat, jer mu je u procesu ostalo 100 000 zlatnika "niotkuda".
Ovdje se radi o podmetanju vrijednosti. Naime, "novi" novac se i dalje zove istim imenom (zlatnik, franak, kruna ili
kakogod) pa se određenom količinom "novog" novca može kupiti nešto što je prije vrijedilo tu istu količinu
"starog" novca. Tako kralj, puštajući novi novac u opticaj, "odjednom" može kupiti sve što mu treba.
No, nakon vremena potrebnog za uravnoteženje ekonomije odn. propagacije informacije o ukupnoj količini novca, dolazi do
porasta cijena (inflacije) jer, jednostavno, novca u opticaju ima više nego što ima stvarne vrijednosti (svinja, pšenice,
čelika...). Do porasta cijena mora proći određeno vrijeme, vrijeme odziva tržišta. Stoga je kralj
uspješno utopio manje vrijedne zlatnike, jer ih je prvi pustio u opticaj, na tržište koje još nije odreagiralo
na novo stanje, a oni koji su ih prihvatili kao sredstvo plaćanja uskoro će
shvatiti da ne vrijede koliko su mislili da vrijede. Ako ih nisu dovoljno brzo razmijenili za neku drugu vrijednost,
pogotovo su se prevarili jer će vrijednost zlatnika koje su sačuvali, uštedili, opadati s vremenom, sve
dok se ne uravnoteži na nekoj drugoj (nižoj) vrijednosti. No kralja više za to nije briga, jer je sve vrijednosti
koje su mu trebale kupio manje vrijednim zlatnicima koje je predstavljao kao one "stare". On je manipulirao
informacijom, podmetnuo je manju vrijednost pod starim imenom.
Magistri bolonjezi
Proces je interesantan s ekonomskog stajališta, kako sam vam nadam se uspio gore objasniti, ali meni je zanimljiv
zbog devalvacije riječi. Radi se naime o tome da se istom rječju nazivaju različite stvari. Redovita je situacija
da se istom rječju naziva nešto manje vrijedno.
Devalvacija riječi je univerzalan način da se "vrijednost" stvori iz "ničega" kao što je opisano u slučaju taljenja
talira. Treba vam više visoko obrazovanih kadrova? Možete ih jednostavno proizvesti nazivajući visoko obrazovanima one
koje ste prije nazivali više obrazovanima, a magistrima one koje ste prije zvali diplomiranim inženjerima. Tako je Lijepa
naša, zahvaljujući legendarnoj dosjetljivosti svog naroda, a i bolonjskom procesu, odjednom postala zemlja visoko obrazovanih,
bakalara, magistara bolonjeza i ostalih učenih jestvina. Novi magistar se zove kao i onaj prije magistar (postoje
mali razlikovni detalji koje običan svijet ne razumije), ali "vrijedi" li jednako?
Malo indukcije i razmišljanja o prošlosti jasno će nam ukazati da današnje značenje titule dr. sc. nije jednako
značenju koje je ta titula nosila prije pedeset godina. No, ne radi se ovdje samo o titulama. Ovdje se radi o razvodnjavanju
i devalvaciji riječi uopće.
Ljubomorni kradljivci riječi
Postoje riječi koje označavaju vrijednosti koje rijetko nalazimo oko sebe pa ih ne bismo trebali često koristiti. Rijetko npr. nalazimo
ljubav, prijateljstvo, vjernost, čast, požrtvovnost. Ipak, ove riječi čujemo mnogo češće nego što bismo trebali.
Zašto?
Stvar je išla otprilike ovako. U početku, u vremenu kad su te riječi nastale, one su označavale pravu vrijednost. Tako je
npr. riječ ljubav označavala iznimnu vezu muškarca i žene, ideal koji je u starom svijetu bilo teško naći, a slučajevi u kojima je
se našlo prepričavali su se kroz generacije.
Vrijednosti izazivaju ljubomoru i zavist. Izrazito ih je malo, kao dijamanata ili onih prvih zlatnika, a mnogo ljudi ih
želi. Tako je bilo mnogo onih koji nisu našli ljubav, niti su za nju bili sposobni, a svejedno su je htjeli imati. Ti
su podlaci načinili isto ono što je načinio novi kralj i bolonjski proces u Hrvata: počeli su istom rječju nazivati
nižu vrijednost - devalvirali su riječ. Razvodnili su je i podmetnuli. Slagali su.
DIGRESIJA: Na mnogo prostijem nivou, isti se proces događa u hrvatskoj znanosti barem desetljećima. Desetljećima se naime u hrvatskoj znanosti
kunu u "izvrsnost". Jedino je pitanje što to u stvari znači. Znanstvenici su poznati po egocentričnosti i grandomaniji pa
svaki o sebi, naravno, misli da je upravo on izvrstan. Tako se iz godine u godinu slažu tablice, s adekvatno podešenim
"realnim" i "objektivnim" numeričkim kriterijima u kojima upravo oni znanstvenici koji ih slažu isplivavaju na sami vrh - oni su izvrsni,
evo objektivni pokazatelji tako govore. Ma sigurno ...
EKSPERIMENTALNI UVID I POUKA: Nema tako lošeg znanstvenika kojeg nisam vidio na vrhu neke tablice izvrsnosti, uključujući tu i sebe !
Moj destilat ljubavi
Pitam se što su velike riječi značile u početku? Zamislite vrijednosti pojmova ljubav i prijateljstvo
prije nego što su ih razvodnile generacije podlaca, pretapajući ih iz generacije u generaciju tako da ih ima "dovoljno za
sve".
Danas će svatko ozbiljan morati zaboraviti sve ono što su ga naučili o tim riječima. Svatko ozbiljan će morati potražiti
izvorno značenje tih riječi sam za sebe, inače će doživljavati stalno razočaranje. Treba za sebe potražiti onaj
mali postotak zlata u stoljećima pretapanom "zlatniku".
| << Kako se piše ne ću ... | Kap prokletstva >> |
Zadnji put osvježeno 26. lipnja 2014. godine