Igra staklenim perlama (8. listopada 2010. godine)

Ne volim debele knjige, osim ako nisu rječnici ili povijesni pregledi. U svim drugim slučajevima, uključujući i znanstvenu literaturu mnogo više volim tanke knjige. Imaju kraj, stječe se dojam da sve to negdje vodi u razumnom vremenu. Zato je i knjiga koju sam napisao ( >>"Problem promatrača") tanka. Reci mi jasno svoju ideju, svoj osjećaj, nemoj me daviti s okolišanjem i stilskim elementima prikrivati nedostatak inspiracije. To me vrlo malo zanima. Uostalom, tko ima vremena za to?

Ipak, pročitao sam neke debele knjige. Na primjer "Braću Karamazove" ili >> "Majstora i Margaritu". Namjerno spominjem ove dvije knjige jer one imaju dio sadržaja koji se mogao napisati kao tanka i inspirativna knjiga. Ovdje mislim na poglavlja o Ješui Ha-Nocriju (Isusu iz Nazareta) i Ponciju Pilatu u "Majstoru i Margariti" koja su daleko (i nedebelo) najbolji dio knjige i na "Velikog inkvizitora" iz "Braće Karamazovih" koji i jest objavljivan kao posebna publikacija. Od podjednako inspirativnih tankih knjiga padaju mi na pamet "Stranac" (naravno) i "Preobražaj".

Danas se rijetko uhvatim u koštac s debelim knjigama. U stvari danas se rijetko uhvatim u koštac i s tankim knjigama. Toliko se toga piše, a većina ne valja. Zato ja uglavnom počnem čitati nekoliko stranica pa ako nije dobro, provjerim nekoliko stranica na nasumično otvorenom mjestu, a ako ni to nevalja, odmah ostavljam. Nemam vremena da nastavim s takvim nečim. Od novijih knjiga koje sam s takvim negodovanjem odbacio, svakako se prisjećam dvije knjige Michela Houellebecqa koje nisu ništa valjale ("Elementarne čestice" i još nešto...). Siguran sam da bi taj zaključak stajao i da sam ih pročitao u cijelosti, a takve potrošnje vremena prema mojoj procjeni nisu bile vrijedne. U stvari, to i nije tako loša zamisao - popisati sve knjige koje sam odbacio nakon "inspekcije". Bio bi to jedan posve drukčiji književni popis.

Na moj degeneriran odnos prema knjigama sigurno je utjecala knjiga >> "Igra staklenim perlama" od Hermanna Hessea. To je debela knjiga, ali ja sam je čitao u mladim godinama kad sam još imao kakav-takav odnos prema autoritetima (pogledajte samo tko sve danas dobiva Nobelove nagrade, a bilo je tako i prije...). I tako sam je pročitao sve do dvadesetak stranica prije kraja. To je za mene bilo jedinstveno iskustvo jer se nakon čitanja više od petsto stranica jednostavno nisam mogao prisiliti da završim zadnjih dvadeset. Tako da ne znam šta je bilo na kraju. Nakon sveg proteklog vremena, ne znam ni šta je bilo na početku, ali znam da knjiga ne valja. Danas bih pročitao možda prvih dvadeset, premda postoji mala vjerojatnost da sam knjigu čitao premlad u što iskreno sumnjam jer se sjećam da je jedna od stvari koja me je smetala bilo pretjerano intelektualiziranje na mjestima gdje za njim nije bilo nikakve potrebe. To me i danas smeta.

Cijela ova priča služi samo da objasnim naslov ovom postu. Stala bi na jednu stranicu debele knjige pa smatram da je ipak opravdana.

Staklene perle. Klikeri, pikule, špekule ... Bogatstvo dječaka. Šarene i lijepe stvarčice koje tako neobično utječu na svjetlost. Djeca to bolje vide nego odrasli, odrasli se naviknu na "prevaru". Koliko staklo klikera doprinosi vizualnoj informaciji najbolje se vidi na slici ispod gdje su usporedno prikazani "klikeri" sa i bez staklenog dijela (tj. samo njihove obojene unutrašnjosti). Zanimljivo je također koliko ovisnost indeksa loma o valnoj duljini koja je uključena u proračune za slike doprinosi "razmazanosti" rubova i sjena te njihovoj obojenosti koja podsjeća na dugu. Za vizualnost koju vežemo uz staklo ovaj efekt je jako važan.

Sjećam se igara sa staklenim perlama kad sam bio dijete i klikera "miljenika" koji su izgledali posve drukčije od onih "običnih" koji su se mogli nabaviti u kioscima. Pa eto ... Nisu "pravi", ali i ovi koje nudim u ovom postu su sjajni i šareni. San dječaka.

P.S. Nemojte da vam promakne dlan. Vidite li ga?

<< Računalna naiva

Kolaps membrana >>

Zadnji put osvježeno 08. listopada 2010. godine