Crtice o znanstvenicima, dio drugi

Crtice o znanstvenicima, dio drugi (24. studenog 2017. godine)

Brzi rewind, 350 godina unatrag do 1667. godine

Treba primijetiti da su [članovi učenog društva] slobodno prihvaćali ljude iz različitih vjera, zemalja i različitih životnih opredjeljenja. Ovo su bili obvezni učiniti jer bi inače podbacili s obzirom na veličinu vlastite Deklaracije. Jer oni otvoreno tvrde da ne polažu temelje engleske, škotske, irske, papinske ili protestantske filozofije, nego filozofije Čovječanstva.

- Thomas Sprat, Bishop of Rochester i član Royal Societyja u knjizi The History of the Royal Society of London, for the Improving of Natural Knowledge, 1667. godine.

Galileo i kosti giganata

Iz onoga što je pokazano, možeš jasno vidjeti da je nemoguće povećavati veličinu struktura do ogromnih dimenzija, bilo u umjetnosti ili u prirodi; jednako tako je nemoguće graditi brodove, palače, ili hramove enormnih veličina na način da se njihova vesla, jarboli, grede, čavli, i, ukratko svi njihovi drugi dijelovi drže skupa; ni priroda ne može proizvesti drveće izvanredne veličine jer bi se grane slomile pod vlastitom težinom; isto tako bilo bi nemoguće izgraditi koštane strukture ljudi, konja ili drugih životinja tako da se drže skupa i obavljaju svoje uobičajene funkcije, kad bi se te životinje povećale enormno u visini; jer ovo povećanje u visini može se postići jedino upotrebljavajući materijale koji su tvrđi i jači nego što je uobičajeno, ili povećavajući veličinu kostiju, mijenjajući tako njihov oblik sve dok se pojava i oblik životinje ne budu činili čudovišnim. Možda je to ono što je naš mudri Pjesnik imao na umu kad, opisujući ogromnog diva kaže:

Nemoguće je izračunati njegovu visinu
Izvan svake mjere je njegova veličina

Da ukratko to ilustriram, skicirao sam kost čija se prirodna dužina povećala tri puta i čija se debljina povećavala sve dotle dok ta kost, u velikoj životinji, ne bi obavljala istu funkciju koju mala kost obavlja za malu životinju. Iz slika ovdje prikazanih možeš vidjeti kako se neproporcionalnom čini uvećana kost.

- odlomak iz Dijaloga o dvije nove znanosti, Galileo Galilei (1638).

Oppenheimer, komplementarnost i narav znanja

U fizici postoji nešto što se zove princip komplementarnosti, a radi se (između ostalog) o tome da je elementarna čestica poput elektrona ujedno opisiva dvama suprotstavljenim konceptima - vala i čestice. Premda su ova dva koncepta uglavnom potpuno suprotstavljena, oba opisuju svijet na kvantno-mehaničkim skalama. Činjenica da ih nazivamo komplementarnim znači da jedan nadopunjuje drugi i da jedan postaje koristan kad drugi potone u pozadinu, no da su oba, premda suprotstavljena, potrebna za potpuno razumijevanje sustava. Kvantna mehanika stoga zahtijeva "mentalno žongliranje" skoro suprotnim konceptima koje simultano moramo razmatrati u istom sustavu.

Robert Oppenheimer smatrao je da ovo iskustvo iz fizike treba primijeniti i na druge grane ljudskog znanja. Da, npr. ljudska društva treba razmatrati i s pozicije kolektiviteta i s pozicije individualca, kao entitete koji su i jedno i drugo, koliko god to moglo izgledati suprotstavljeno. Da povijesti, religije, moral, treba razmatrati s komplementarnih pa i konfliktnih pozicija i da je tek jezik koji balansira između suprotstavljenih, ekstremno ogoljenih i idealiziranih pozicija na putu da bude istinit. U jednom predavanju iz 1953. godine [1] rekao je:

Možda samo zloćudan završetak može slijediti sistematsko uvjerenje da su sva društva jedno društvo; da je sva istina jedna istina; da je svo iskustvo kompatibilno sa svim drugim; da je totalno znanje moguće; da sve što je potencijalno može postojati kao aktualno. To nije čovjekova sudbina; to nije njegov put.

[1] Robert Oppenheimer, Science and the Common Understanding, Reith lecture, BBC (1953).

Zvjezdano nebo nada mnom i top na brdu

Kad razmišljaju o Newtonovoj teoriji gravitacije, mnogi njenu veličinu vide u konačnom opisu gibanja nebeskih tijela, određivanju zakonitosti koje vode Mjesec oko Zemlje te Zemlju i Mars i druge planete oko Sunca. Završio je Newton tako milenijsku potragu za objašnjenjem kalendara i astronomskih opažanja, od Maja i Egipćana, Grka i Arapa, Kopernika, Brachea do Keplera i sve uvezao u jednu, prilično jednostavnu formulu.

No, meni se čini da postoji sloj Newtonove teorije koji je konceptualno i filozofski veći, a to je da ona postavlja zemaljske zakonitosti i zbivanja na isti nivo s nebeskim i astronomskim zakonitostima, povezujući tako obje domene. Najbolju ilustraciju ovoga o čemu govorim dao je sam Newton u Philosophiæ Naturalis Principia Mathematica (1687), gdje prikazuje top koji različitim brzinama ispaljuje topovsku kuglu s brda (ispod) te pokazuje da za neku kritičnu brzinu kugla postaje poput Mjeseca - nastavlja kružiti oko Zemlje kao umjetni satelit. Zemaljske pojave se dakle pojavljuju kao limes nebeskih zbivanja i vode ih iste zakonitosti.

Nekoliko Weinbergovih o znanosti i religiji

Što nam se svemir čini razumljivijim, to nam se čini i besmislenijim.

Jedno od velikih postignuća znanosti bilo je, ako ne učiniti nemogućim da inteligentni ljudi budu religiozni, onda im barem omogućiti da ne budu religiozni. S ovog postignuća se ne bismo trebali povlačiti.

Religija je uvreda ljudskom dostojanstvu. S njom ili bez nje imali bismo dobre ljude koji rade dobre stvari i zle ljude koji rade zle stvari. Ali da dobri ljudi rade zle stvari, za to je potrebna religija.

Steven Weinberg

Stoljeće s Thompsonom, ali ne Markom Perkovićem

O D'Arcyju Wentworthu Thompsonu govorio sam prvi put u javnosti čini mi se u ožujku 2008. godine i to u emisiji Na rubu znanosti (ispod). U to doba se ta emisija još uvijek bavila stvarima koliko-toliko u skladu sa svojim imenom.

Poslije sam o njemu pisao u svojoj knjizi Problem promatrača - posvetio sam mu cijelo poglavlje:

Na jednom od stolova bilo je dan prije pristiglo pismo iz Cambridge University Pressa. Thompson je podvukao dijelove teksta: Moram Vas upozoriti da ste već malo prekoračili rok određen točkom 6 ugovora. Izdavač je bio nestrpljiv i knjigu je trebalo privesti kraju što prije. Ne znam čemu tolika strka, pomislio je. Prekoračio sam rok za samo petnaest godina. Smirenom rukom na gusto ispisanu posljednju stranicu knjige dopisao je zadnju rečenicu teksta: I svi ti veliki prirodoslovci, iste krvi i srži kao Platon i Pitagora, vidjeli su u Broju odgovore na pitanja kakve su i zašto su stvari i našli su u njemu kamen temeljac Svemira. Zvučalo je gotovo biblijski: "U početku bijaše broj." Hah..., pomislio je Thompson, ... u ovim godinama čovjek sebi može dopustiti određenu dozu patetike i grandioznosti. Uostalom, tako i mislim.

Knjiga koju Thompson u mojoj fantaziji završava drugo je izdanje njegovog remek-djela On Growth and Form (O rastu i obliku - vidi video iznad) koje je prvi put izašlo 1917. godine, a ove godine slavimo njegovu stogodišnjicu. Thompsonova knjiga utjecala je na veliki broj znanstvenika, možda čak i na više fizičara nego biologa premda je Thompson bio prvenstveno zoolog, pored svega ostalog što ga je zanimalo i u čemu je dao doprinos. Radi se o tome da je on pokušavao razmišljati kao fizičar i oblike i procese u živoj tvari objasniti silama i energijama. Knjiga je i iznimno lijepo ilustrirana i za mnoge fizičare bila je možda i prvi susret s matematičkom ljepotom života.

Thompsona smo Primož i ja mnogo puta spomenuli i u knjizi Cellular Patterns koja će izaći u prosincu ove godine:

S vremenom je Thompsonov sveobuhvatni i često redukcionistički stil izašao iz mode, dijelom zato jer se fokus biologije pomaknuo prema genima, a dijelom i zbog osvita moderne fizike.

Ili:

Konačno, nismo mogli odoljeti da uključimo povijesne izvore gdje smo to smatrali pogodnim, i to uglavnom zbog naše fascinacije radom pionira kakvi su bili F.T. Lewis, A.M. Turing, i, naravno, Thompson.

Lisa Randall o razumnom i nerazumnom

Znate, to je vrlo čudna pojava, ako slušate političke rasprave, da se političari, zapravo rađe pozivaju na boga i vjeru, nego na znanost, brojeve i činjenice. S obzirom na veličinu problema s kojima se suočavamo danas, pomislili biste da bi znanstvena metoda trebala također biti koristan doprinos, a čini mi se da se ljudi gotovo srame javno govoriti o znanosti. To se naziva elitističkim i smatra se odmaknutim od stvarnosti. Čini mi se da je ono što ljudima izmiče da se u znanost mogu uključiti. Čak i ako govorimo o čudima prirode, to je jedan od pristupa znanosti, ali druga, vrlo važna stvar, je da se u sve to možete aktivno uključiti. Da možete razumjeti kako jedan korak slijedi iz drugog. I kad imate taj "klik" razumijevanja, tad se osjetite uključeni u svijet znanosti, uključeni u razumijevanje. Smatram da bi takav pristup trebalo primijeniti na glavne probleme svijeta.

Mislim da nije samo znanost nasuprot religije ono zbog čega se trebamo zabrinuti, nego se zapravo radi o razumnom nasuprot nerazumnog.

- Lisa Randall u "Start the Week with Andrew Marr", BBC Radio 4 (2011)

Alcuin, Karlo Veliki, vuk, koza i kupus

Alcuin iz Yorka, anglosas rođen oko 735 godine na sjeveru Engleske, bio je svećenik - danas ga katolička i anglikanska crkva smatraju svetim. Poznat je po stalnom iščekivanju apokalipse i po "prepoznavanju" njenih manifestacija u svakodnevici. Invaziju Vikinga na Englesku smatrao je Božjom kaznom. No, Alcuin je nekako uz svoj svećenički poziv uspio ugurati i razum i matematku, tako da ga možemo u izvjesnoj mjeri smatrati i čovjekom od uma i logike, pjesnikom i velikim učiteljem.

781. godine kralj Elfwulf posla ga u Rim da pregovara s papom o teritorijalnim i političkim pitanjima. Na povratku u York, u Parmi, Alcuin se susreo s Karlom Velikim koji ga je nagovorio da postane učitelj njegovoj djeci i drugim talentiranim dječacima kojima je bio namijenio dvorske dužnosti u budućnosti. Alcuin je prihvatio poziv i praktički cijeli život proveo vezan uz Karlov dvor, podučavajući veliki broj ljudi, uključujući i kralja kojem je postao savjetnik.

Alcuinu se često pripisuje zbirka 53 matematičke zagonetke namijenjene bistrenju uma mladih ljudi i to na latinskom. Među tim zagonetkama je i ona famozna o vuku, kupusu i kozi, koja kaže:

Vuka, kozu i vreće kupusa treba prevesti s jedne na drugu strani rijeke, no čamac može istovremeno prevesti samo jedno od toga, dakle ili vuka ili kozu ili kupus. Kako ih treba prevoziti, a da nijedno ne bude pojedeno kad ostanu sami na jednoj strani rijeke, npr. vuk s kozom ili koza s kupusom?

Pisac, pjesnik i moj FB prijatelj Mladen Blažević, o čijem sam romanu >> Tragovi goveda već pisao na Konstrukciji stvarnosti, poetski je uobličio ovu crticu. Ispod je njegova pjesma o Alcuinu, vuku, zecu (umjesto koze) i kupusu. Apokaliptična je i zato mislim da bi se Alcuinu jako svidjela.

Waldorfska pedagogija - smjer Monsanto

Ispred se nalazi rijeka iz Alcuinove zagonetke
Kraj mene su kupus, zec i vuk
Trebam ih prevesti preko rijeke
I sačuvati kupus i zeca
U čamcu je mjesta samo za jednog osim mene

I iako se još iz djetinjstva sjećam rješenja
Ne usuđujem se prijeći rijeku
Jer zamišljam vuka dok jede kupus
I otrovanog zeca kako zariva zube u vučju kožu

Albert Einstein kao modni kreator

2. srpnja 1936. godine Albert Einstein (zajedno s R. Goldschmidtom) prijavio je patent bluze (slika ispod). Ideja je čini se bila da se isti komad odjeće koristi i kad čovjek smršavi odn. kad se udeblja ili barem najede. Tome služe dva reda gumba oko pasa bluze. Spominju se i nekakvi "otvori za ruke" označeni slovima A na slici 2, ali taj dio ne razumijem. Patent mu je odobren 27. listopada iste godine.

Luckasto.

Inače, to nije jedini Einsteinov patent. Patentirao je, između ostalog, hladnjake, kompresore, uređaj za elektromagnetsku reprodukciju zvuka, pumpe, fotoaparat s automatskom regulacijom otvora blende ovisno o jakosti svjetlosti ...

<< Kad bi Krleža tvitao

Fahrenheit 451, dio prvi >>

Zadnji put osvježeno: 24. studenog 2017. godine