Konstrukcija stvarnosti olovkom

Četvrtog lipnja ove godine preminuo je Claudio Bravo, čileanski slikar koji je izrađivao hiperrealistične slike. Ja prije vijesti o njegovoj smrti nisam znao baš ništa o njemu. Na webu se može steći solidan dojam o njegovom radu. Možete npr. započeti s >> Wikipedijinom stranicom o njemu i slijediti linkove. Bravo je bio slikar izuzetne vještine i strpljenja, ali ja sam imao silno neugodan osjećaj promatrajući neke od njegovih slika, pogotovo autoportret iz 1984. godine. Poslije sam razmišljao o tome što me je to zasmetalo u njegovim slikama i došao do relativno kompliciranog zaključka. Ovaj post posvećen je tome, a ilustriran mojim, relativno nedavnim autoportretima.

Trebaju li crtež ili slika biti doslovna reprodukcija "stvarnosti"? Ovo je pitanje koje me je mučilo u vezi s umjetnošću Claudia Brava i pitao sam se koji je točno razlog i smisao takve umjetnosti, a onda je to polako dovelo do pitanja o smislu umjetnosti uopće. A to nije lako pitanje :)

No, uspio sam "odgovoriti" na pitanja koja su me mučila povezujući područje slikarstva i znanosti, što, naravno, uopće nije ni nova niti suluda zamisao.

U teorijskoj znanosti razvijaju se modeli i teorije koje se temelje na tim modelima i numeričke simulacije. Ugrubo, numeričke simulacije su tipično veliki računalni kodovi i proračuni koji sistem simuliraju "iz prvih principa". Evo primjera: numerička simulacija vode. Radi se o tome da za svaki mali volumen vode, malu "kockicu" vode, vrijede jednadžbe protjecanja koje ovise o položajima i brzinama drugih kockica i fizikalnim svojstvima vode. Numerička simulacija pratit će u vremenu svaku malu kockicu vode i iz toga konstruirati ukupnost toka vode u kadi ili potoku. Drugi primjer: numerička simulacija plina mogla bi slijediti svaku molekulu plina kako međudjeluje s drugim molekulama i zidovima posude i iz toga iskonstruirati npr. tlak i temperaturu plina.

Jasno je da su numeričke simulacije izuzetno moćno oruđe teorijskih znanstvenika jer kreću od vrlo finih detalja, mikroskopskih interakcija, i iz njih stvaraju sliku cijelog sustava. No, one imaju i izraziti nedostatak. Naime, što ćete naučiti iz savršene simulacije vode? Eventualno da su vam mikroskopske postavke manje-više ispravne, ali hoće li vas promatranje vrtloženja u vašoj simulaciji imalo bliže dovesti razumijevanju turbulencije? Uostalom, nemate li bolju "simulaciju" u potoku kraj instituta?

Sama reprodukcija stvarnosti nije dovoljna za njeno razumijevanje. Ono što je za njeno razumijevanje potrebno je svođenje stvarnosti (i efekta koji nas zanima) na nekoliko jasnih principa, elementarnih pobuđenja, čestica. Potrebno je konstruirati, interpretirati stvarnost koristeći razumne i jednostavne elemente stvarnosti. Ti elementi ne moraju biti rigidni ili točkasti kao što je slučaj s elementarnim česticama u fizici. Elementi mogu biti i mekši i protežitiji entiteti, ali stvarnost mora imati nekakvog smisla kad je se izrazi uz njihovu pomoć. Upravo to je ono čime se bave modeli i teorije u fizici.

A upravo je to ono čime se bavi i slikarstvo. Kako "iskonstruirati" stvarnost? Potezom kista, točkicama, linijom ili površinom? Što je ono što prepoznajemo kao vizualnu suštinu krošnje? Naravno, nezamislivo je da slikar naslika svaki list krošnje (to bi bila "simulacija"), on mora prepoznati elemente i principe koji čine vizualnost krošnje. Mora prepoznati ono što čini krošnju u njegovom mozgu. Jer naš mozak stalno "dekodira" stvarnost. Slikar je posrednik između stvarnosti i uma, on je onaj koji prepoznaje što vizualno za nas jest.

Meni su slika i crtež prema "stvarnosti" (s obzirom na fotografiju) isto što su model i teorija s obzirom na numeričku simulaciju. Numerička simulacija može reproducirati stvarnost do najsitnijih detalja, ali ipak, kad vidimo da se sve to slaže, nešto nam nedostaje, nedostaje neki "klik", neka ideja da smo razumjeli, neki razumljivi način gledanja, interpretacije koju možemo pojmiti.

Isto je tako i u slikarstvu: Slikar MODELIRA, interpretira stvarnost, čini od nje skup razumljivih "pravila", "elementarnih pobudjenja" koja su njemu važna i čije međudjelovanje opisuje stvarnost. On od stvarnosti stvara teoriju, model, interpretaciju. Ovo je posve drukčije od simulacije koja u elementarnu teoriju uključuje ogromni broj čestica i parametara da bi se približila "stvarnosti" do najsitnijih detalja. Ali nakon svega toga osjećamo se prevarenim, osjećamo da nam nešto nedostaje, da ne razumijemo i da gledamo u nešto vulgarno, u kič.

Na kraju, citirat ću neke ljude koji vjerojatno misle slično kao i ja, barem su meni njihove riječi tako zvučale:

Pa, ako vas zanima umjetnost slikanja, nije teško shvatiti da je to umjetnost gledanja. I način na koji vidite stvari je način na koji slikar stvara iluziju stvarnosti. Ono što slikar čini je jednostavno da njegov posao bude da vidi točnije i preciznije od početnika.

Well, if you are interested in the art of painting, it’s not very difficult to comprehend, it is the art of seeing. And the way you see things is the way the painter creates the illusion of reality. What a painter does is simply make it his business to see more accurately and more precisely than the layman.

-- Henry Hensche, preuzeto s bloga Stapletona Kearnsa

Gledanje je proces dolaska slike do mrežnice. Tada um analizira ono što izlazi iz mrežnice. Analiza uma, i kvaliteta te analize je ono što čini razliku između dobre slike i loše slike, ili nasumične. A umjetnost prevođenja onoga što vidite, to ćete trebati naučiti. I to je ono što zovu fizičkim aspektom, ali prava je stvar, učenje o gledanju i razumijevanje onoga u što gledate, i to je analitički proces.

Seeing is a process of having an image come on the retina. Then the mind analyses what comes out of the retina. It is the mind’s analysis, and the quality of that analysis that makes the difference between a good painting and a bad painting, or an erratic one. Now the art of translating that, that is, what you see visually, you have to learn. And that’s what they call the physical aspect of it, but the real thing, the learning about seeing and understanding what you’re looking at, and that is the analytical process.

-- Henry Hensche, preuzeto s bloga Stapletona Kearnsa

Tada on, umjetnik, ima funkciju. Vidite, on daje ljudima koji gledaju [u sliku] vizualno iskustvo koje oni ne bi dobili bez pomoći slikara. A onda kroz gledanje slike, oni će prenijeti to iskustvo u vizualno opažanje. A onda će naučiti da vide prirodu na privlačniji i istinitiji način koji vašoj svakodnevnici daje veće zadovoljstvo koje ne biste imali da niste razvili tu vještinu vježbajući je kroz promatranje dobre slike.

Then he, the artist, had a function. You see, he gives the people looking at it a visual experience that they wouldn’t get without the help of the painter. And then through looking at the painting they’ll transfer that experience into visual observation. And then they’ll learn to see nature more attractively and more truly and that gives you everyday life greater pleasure which you wouldn’t have because you hadn’t developed that faculty without exercising it through observation of good paintings.

-- Henry Hensche, preuzeto s bloga Stapletona Kearnsa

Gledanje je ništa više nego stvaranje simbola u našog glavi koji predstavljaju ono što postoji izvan našeg tijela.

Vision is nothing more than the creation of symbols in our head that represent what exists outside our body.

-- Michael S. Sweeney, author of Brain: The Complete Mind.

Slikanje nije estetska djelatnost; to je oblik magije načinjen kao posrednik između ovog stranog i neprijateljskog svijeta i nas, način stjecanja moći dajući oblik našim užasima kao i našim željama.

Painting isn't an aesthetic operation; it's a form of magic designed as a mediator between this strange hostile world and us, a way of seizing the power by giving form to our terrors as well as our desires.

—- Pablo Picasso

<< Ljudi lutke

Od ovog svijeta >>

Zadnji put osvježeno: 24. listopada 2011. godine.