Četiri mudrosti stareca Zosime (29. srpnja 2014. godine)
Sudim ovako: "Pakao je kad čovjek ne može više voljeti". Jednom, u beskrajnom postojanju koje se ne može izmjeriti ni u vremenu ni u prostoru, dana je nekom duhovnom biću koje se pojavilo na Zemlji sposobnost da kaže samo sebi: "Ja postojim, i ja volim". Jedanput, samo jedanput dan mu je taj trenutak djelatne, žive ljubavi, a radi toga i zemaljski život, a s njim vremena i rokovi, i što se dogodilo: to je sretno biće odbilo taj neprocjenjivi dar, nije ga znalo cijeniti, nije ga zavoljelo, podrugljivo ga je pogledalo i ostalo ravnodušno prema njemu.
Moj brat mladac molio je i ptice za oproštenje: to je naoko besmisleno a ipak ima smisla, jer je sve kao ocean, sve teče i dodiruje se, na jednom mjestu dotakneš a na drugom se kraju svijeta osjeti. Ako je i ludo ptice moliti za oproštenje, i pticama bi bilo lakše, i djetetu, i svakoj životinji oko tebe kad bi bio bar malo plemenitiji nego što jesi, bar malčice plemenitiji. Sve je kao ocean, kad vam kažem. Onda bi se i pticama počeo moliti, prožet općom ljubavlju, kao u kakvom zanosu, i molio bi se da ti i one oproste grijeh tvoj. Čuvaj taj zanos, koliko se god on ljudima činio besmislen.
Svijet je proglasio slobodu, osobito u posljednje vrijeme, a što vidimo u toj njihovoj slobodi: ništa drugo do ropstva i samoubojstva! Jer svijet tvrdi: "Imaš potrebe pa ih zadovoljavaj, jer imaš isto takva prava kao i najugledniji i najbogatiji ljudi. Ne ustručavaj se zadovoljavati, štoviše, povećavaj ih!" U tome oni vide slobodu. A što proizlazi iz tog prava na povećavanje potreba? Kod bogataša otuđenost i duhovno samoubojstvo, a kod sirotinje - zavist i ubojstva, jer prava su im dali, a nisu ih još uputili na sredstva kojima će zadovoljiti te svoje potrebe. Uvjeravaju nas da se svijet, što dalje, to više ujedinjuje i stupa u bratske odnose time što skraćuje udaljenosti i prenosi misli kroz zrak. Ah, ne vjerujte u takvo ujedinjavanje ljudi! Shvaćajući slobodu kao povećavanje i brzo zadovoljavanje svojih potreba izopačuju svoju narav jer bude u sebi mnogo besmislenih i glupih želja, navika i kojekakvih izmišljotina. Žive samo zato da bi zavidjeli jedan drugome, da bi se razmetali i ugađali tijelu.
Ali tad me iznenada obasjala misao mog dragog brata koju sam čuo od njega u svom djetinjstvu: "Jesam li ja vrijedan toga, ovakav kakav jesam, da me drugi služi, a ja da s njim grubo postupam zato što je neuk i zaostao ?" I odmah sam se začudio kako se najjednostavnije misli, bjelodano jasne, kasno javljaju u našim glavama. Bez slugu se ne može u svijetu, ali budi takav da ti sluga bude kod tebe slobodniji duhom nego kad ti ne bi bio sluga. I zašto ja ne bih mogao biti sluga svoga sluge, i to još tako da on to vidi, bez ikakve moje oholosti ili njegove nevjerice? Zašto se moj sluga ne bi osjećao kao moj rod tako da ga napokon primim u svoju obitelj i da se radujem tome? To je već i sad ostvarljivo, ali će poslužiti kao temelj budućem veličanstvenom jednistvu ljudi, kad čovjek ne bude tražio sebi slugu niti bude želio kao sada pretvarati u sluge sebi slične ljude, nego će, naprotiv, svim srcem željeti da sam postane svima sluga po riječima Evanđelja.
Odlomci iz "Braće Karamazov", F.M. Dostojevski, s ruskog preveo Zlatko Crnković
| << Tjeskoba: Od Biblije do Ciorana | Pobuna i umjetnost >> |
Zadnji put osvježeno: 29. srpnja 2014. godine