Bolnički croquis 5 (9. kolovoza 2014. godine)
Ne znam zuji li mi u ušima od visokog tlaka ili netko iz susjedne sobe poziva sestru da mu skine vrećicu s infuzijom. Iritantan, sinusni, visokofrekventni zvuk.
Ledinek stalno govori "Rekli su slijepci vidjet ćemo.", a ja uvijek pomislim da se to odnosi na onu biblijsku "... i slijepi će progledati." Danas sam shvatio da sam u krivu. Ledineku je to dobra fora koja nema baš nikakvih biblijskih konotacija. "Rekli su slijepci: 'Vidjet ćemo'."
Nemam više šta za čitati. Prekapajući po pretincima ruksaka nađoh zemljovid otoka Lošinja. Prateći pješačke staze prstom nakratko napustih bolnicu.
Sa zadnjeg kata doma umirovljenika bljesnu zalazeće sunce. Netko je otvorio vrata da brzo i tajno istrese krpe. Još pola sata svjetlosti.
Dan je loše započeo. Jutarnja sestra psuje u hodniku. Neprekidno, pet minuta, i to nakon što mi je dala injekciju.
Ledineku injekcije daju radi tromboze u nozi, a cijelo vrijeme nijedan mu je liječnik nije pogledao, premda im je Ledinek stalno nudi na uvid. Pa šta će oni gledati nogu, oni svako jutro (možda) gledaju papirnati destilat bolesti. Kakva noga ... Noga se inače izvrsno oporavila i oteklina je posve splasnula, a vena se skoro i ne vidi.
Kad si dugo u zatočeništvu počinješ gubiti želju za slobodom u čijem je korijenu optimizam - optimizam prema slobodnom vremenu u budućnosti. Zatočenštvo davi optimizam, a onda i želju za slobodom. Ostaju samo dani u budućem zatočeništvu, svi posve jednaki.
Liječnici ne žele imati ništa s konkretnim ljudima. Oni se bave njihovim nalazima, papirnatim destilatima bolesti. Ni sestre ne žele imati ništa s konkretnim ljudima, ali one ipak moraju. Treba dati injekciju, izvaditi krv i prikačiti infuziju. S konkretnim ljudima, pacijentima u bolnicama, posla još samo imaju čistačice. One se bave smrdljivim, ali konkretnim, fizičkim manifestacijama ljudskosti.
Umjesto da ponizno čekam na svoju dozu lijeka, jutros sam zapalio pred bolnicu da dočekam svoje drage. Sestra Adams, koja je moj neposluh dobro primijetila, nije mi tablete ni ostavila niti ih donosi, premda sam je u vezi s tim i upitao. Vrijeme je da ih popijem, a nje nema. Tako mi i treba, krajnje je vrijeme da me netko nauči redu. Kad već nisu mogli roditelji, supruga, ravnatelji, korumpirana povjerenstva za ocjenu projekata, redu će me naučiti odjelska sestra. E pa neće !
Sestra Adams fantazira o štetnosti industrijske hrane, o zračenju, o povratku prirodi, a ruke stalno pere poli-alkoholnim dezinficijensom a otvorene prozore redovito zatvara da bi uključila klima-uređaj. Kakav povratak prirodi!
Glavna čekaonica u bolnici je odmah pored ulaznih stepenica. Izgleda kao željeznička stanica. Supruga i ja čekamo vlak. Moja je karta bijela narukvica oko desnog zapešća, s imenom, prezimenom, datumom rođenja, odjelom, osobom za kontakt i bar-kodom. Usprkos svim informacijama, ne znam točno gdje idem.
Bračić izlazi na prozor i kaže ispod glasa:
- "Bura! Kako puše, majko!"
A nakon desetak sekundi promatranja povijenih breza i rastjeranih ptica,
- "A šta ... Nije ni prva ni zadnja."
Preko puta, u domu umirovljenika, pred staklenim zidom sjedi muškarac u invalidskim kolicima. U gaćama i potkošulji. Gleda kišu. Kakvo je to ljeto ?!
Molim sestru Adams da ugasi klima-uređaj jer mi puše točno u potiljak (s obzirom da sam smješten na dodatni,
neprojektirani krevet). Kažem da mi inače možda i ne bi smetalo, ali da više ne znam kako će mi organizam
reagirati, imajući u vidu kako je čudno reagirao zadnjih dana. Sestra kaže,
- "A jel' Vas to pogodilo? Mislim, to kako Vas je organizam iznevjerio?"
E, te sam se plitke psihologije naslušao još u osnovnoj školi na komodorcu C64. Program se zvao
>> ELIZA.
Idealno vrijeme za pomirbu je kad si u bolnici. Ljudi pomisle da bi možda stvarno mogao i umrijeti pa požure da se iskupe. Dobio sam više SMS poruka u zadnjih 10 dana nego u cijeloj ovoj godini.
Nadmetanje vrana. Jutro. Nenaspavan, već trom i umoran od svega ležeći na leđima čekam vađenje krvi.
- "Vas smo rekli pustiti danas?"
- "Ako me pustite, ja ću biti sretan."
Moja sreća ne bi smjela biti relevantan faktor za dužinu bolničkog tretmana, no kad je usporedim s drugim faktorima
koji bi trebali biti relevantni kao što su npr. sposobnost i znanje liječnika, naglo mi postaje relevantnija.
Krvni podljev na zglobu lijeve šake sve se manje vidi. Sad ima gotovo akvarelne preljeve boja: žuto - zeleno - plavo - crveno - smeđe.
| << Četvrti dio | . |
| << Bolnički croquis 4 | Virusi: matematički ubojiti >> |
Zadnji put osvježeno: 9. kolovoza 2014. godine