Bolnički croquis 4 (8. kolovoza 2014. godine)
Zamišljam liječnike u ovoj bolnici kao znanstvenike na mom institutu. Gledam lica, hod, ponašanje liječnika pa im pridjeljujem "paralele" s instituta. Odjednom shvaćam koliko je moja situacija ovdje bezizgledna.
Pokušavam izmjeriti što je od onoga što radim i znam najviše razveselilo drage mi ljude i zaključujem da je to moja kuharska vještina. Odlučujem da ću više kuhati kad izađem.
- "Najteže nam je kad dođu narkomani."
- "Zar imate i narkomana ovdje?"
- "Nego kaj."
- "Zbog čega dolaze?"
- "Pikaju se k'o ludi pa na kraju dobiju trombozu."
Mršavi, lomljivi starci podsjećaju me na dvanaestogodišnjake. Ne samo fizički nego i po temperamentu - uznemire se nizašto pa govore gluposti i prostote.
Sestra Slavonka presvlači krevet za novog pacijenta pa pita:
- "Šta je ovdje netko bio vezan?"
- "Molim ?!"
Podiže u zrak dva remena i slavodobitno zvecka njima.
- "Pa šta ovdje i vezujete pacijente?"
- "Nego!"
- "Ja odavde moram otići, i to što prije!"
Bračić je gluh, a slušni aparat mu je pokvaren. Zato uopće ne komunicira.
Sunce jutros žurno navaljuje u sobu kroz širom otvoren prozor. Treba nadoknaditi izgubljeno kišno ljeto.
Pauk i mušica u kutu sobe. Uvijek u istoj konfiguraciji.
Od buđenja izlazim na prozor da vidim mačke. Nema ih jutros! Pa gdje su ?!
U sjenu zida žena izlazi i puši. Stojećki ! Kakvo suludo trošenje vremena ...
Mačka preskače ogradu i brzim korakom prelazi parkiralište. Stala je samo na tri sekunde da poliže rep i da mi uputi nezainteresiran pogled. Sretan sam !
Paralelogrami svjetlosti plešu po asfaltu parkirališta. U ritmu otvaranja i zatvaranja prozora bolnice.
Ledinek, koji je na istoj terapiji kao i ja, počeo je halucinirati - tvrdi da je popio pet tableta i da su bile ružičaste, a nije: popio ih je četiri i bile su svijetloplave. Moram što prije otići odavde.
Subote u bolnici protječu posve mirno. Vjetrić i bijela podnevna svjetlost ulaze kroz prozor, tihi razgovor pacijenata iz sobe preko puta i sestre koje u hodniku razgovaraju o cijenama namještaja. Na uzdignutom uzglavlju nisam ni budan niti spavam. Ovo je jedan od onih trenutaka koji bi se mogli produžiti u beskonačnost.
| << Treći dio | Peti dio >> |
| << Bolnički croquis 3 | Bolnički croquis 5 >> |
Zadnji put osvježeno: 8. kolovoza 2014. godine