Bolnički croquis 2 (6. kolovoza 2014. godine)

Izlazim iz kupaonice. Uletio sam taman nakon što je u njoj bila čistačica koju svako jutro željno iščekujem. No, baš nakon što obavih elementarne fiziološke potrebe i uputih se prema tušu, začuh glas domine - šefice odjela. Objašnjava svima kako su bolesni i šta će im raditi i pita za mene, a ja s ručnikom i šamponom u ruci izletavam van. Gleda ona u mene na vratima kupaonice i odjednom shvati da gleda u vis. Nije ona naviknula na to, njeni se razgovori uvijek vode tako da ona propovijeda s visine, a drugi bespomoćno i zahvalno leže ili u najboljem slučaju sjede. Kaže mi oštro:

- "Odite na svoj krevet."

Ja ponizno i pokunjeno sjedam, a dr. sc. domina mi objašnjava kao da sam tutlek šta mi je i šta će mi biti. Ništa joj ne vjerujem. Ima pretanke usne i preblijede oči da bih joj išta mogao povjerovati.

Zapravo se o dobrim ljudima nema šta pisati. Evo, inženjer elektrotehnike Kasač koji predaje u srednjoj školi u Zaboku, koji uvijek iza sebe počisti, ne gnjavi, ne priča gluposti, kad priča priča umjereno i zanimljivo, pomaže Faltaru da podigne krevet ... Šta da pišem o Kasaču?

Debeli pas tromo prelazi cestu i gleda prema balkonima staračkog doma. Nema nikoga da mu baci ostatke ručka, a vrijeme je, skoro je dva popodne.

Nevrijeme. Nema ni mačaka ni psa, samo šušte breze. Crnilo nadolazi s juga. Progutalo je Špansko.

Nevjerojatno je kako se čovjek navikne. Prekjučer sam prekrivao lice rukama da ne osjetim Faltarov smrad i da mogu zaspati, a danas u još gorem smradu zaspem mnogo lakše.

Ledinek u krevetu do mene uzdahne, a onda pojede štapić-keks od lješnjaka. Mrak je i ne vidim šta pišem.

- "Evo, jedan moj sused, ima radnju na iličkom placu, evo ti ga samo jedan dan njegve slike u novinama. Umro. A tak' bogat, a tak' vredan dečko. Pitam mu kuma: 'Kaj mu je bilo?', veli 'Od psihe je umro. Od psihe je umro'."

Ovo "umrijeti od psihe" za Faltara je potpuno neshvatljivo.

- "U Zagrebu nema javne kuće, kaj ne? Trebalo bi to napraviti, kad stranci pridu če hoće kaj čeprljati."

Martinsky je jutros samo otvorio vrata i rekao:

- "Dobro jutro gospodo, vidim da ste dobro."

Soba toliko smrdi da se nikome u nju ne ulazi bez prijeke potrebe. U sustavu hrvatskog javnog zdravstva bolničke pacijente i osoblje treba opremiti gumenim čizmama i odijelima. S rupom na guzici.

Nakratko se kroz oblake ukazalo sunce. Brzo izlazim na prozor, sklapam oči i izlažem mu se samo zato da bih se osjetio dijelom Bivanja.

Ima jedna vrba koja je omiljeno sletište vrabaca. Njih tridesetak slijeće u potpunoj koordinaciji - svaki točno zna gdje je njegova grana.

11:00; Otišao Kasač.

<< Prvi dio

Treći dio >>

<< Bolnički croquis 1

Bolnički croquis 3 >>

Zadnji put osvježeno: 6. kolovoza 2014. godine