Bilja, pjesnikinja (20. veljače 2020. godine)

Biljana Petrić umrla je 31. prosinca 2019. godine. Borila se hrabro s rakom, terapijama, zračenjima, čekaonicama, hladnoćom i osornošću osoblja. I baš kad se, još uvijek sumnjičavo, poradovala obećanjima da će biti sve dobro, doživjela je teški moždani udar. Ja sam je upoznao još 2000. godine preko Goge, ali iako sam već tada naslutio koliko je Bilja posebna, svježa, vatrena i nježna osoba, u dobi od 28 godina nisam mogao pokupiti sve to jer je Bilja bila ipak 34 godine starija od mene. Uostalom, moj je prefrontalni korteks sazrio tek negdje u to vrijeme. Ipak, nikad je nisam zaboravio. Na svu sreću, nas smo se dvoje ponovno našli prije četiri godine, u veljači 2016. i to na Facebooku, praktički od prvog dana kad sam se ja tamo uključio. U te četiri virtualne godine izmijenili smo mnogo misli i želja, a Bilja je na mom zidu napisala neke od najljepših tekstova koje sam uopće pročitao. Ovaj post je o tome.

Ljudi naprosto prođu kraj nas, ne uspijemo ih spoznati, posvetiti im vrijeme, a istodobno pamtimo neke bezveznjake iz medija ili nazovi-kulture. Bilja je po tome što je proživjela i što je imala za reći bila daleko veća od ogromne većine ljudi koje sam poznavao, što osobno što iz literature. Sretan sam što imam priliku prikazati ovdje dio njenih tekstova koji su ostali na mojim Facebook stranicama. Radi se o mom izboru, a tekstove sam pokušao odabrati tako da budu što cjelovitiji, s obzirom na narav medija u kojemu su nastali. Bilju je na pisanje znala potaknuti neka moja fotografija koja bi je podsjetila na djetinjstvo ili je komentirala nešto što sam napisao pa onda otišla opet nekim svojim putem dalje. Te sam fotografije umetnuo ispred njenih komentara, a svoje dijelove teksta zapisao sam u užoj širini, s većim marginama zdesna i slijeva. Biljin tekst zapisan je u punoj širini. U taj tekst praktički nisam zadirao, a dijelovi koji su izostavljeni označeni su oznakom []. Radi se uglavnom o dijelovima u kojima se Bilja osvrće na nešto manje važno iz diskusije i mog teksta.

Vrijeme polu-života Facebook posta/statusa je (prosječno) vrijeme u kojem prosječan Facebook post prikupi pola svih lajkova koje će ukupno skupiti. Svatko tko ima dovoljno prijatelja i pratitelja mogao bi napraviti eksperiment o poluživotu svojih objava. Dosta podataka o ovakvim eksperimentima može se naći na webu i prilično su konzistentni. Iz njih se da zaključiti da je vrijeme poluživota prosječnog Facebook posta svega ~ 2 sata. U prijevodu, u prva dva sata nakon objavljivanja, vaš će post (u prosjeku) prikupiti polovicu svih lajkova koje će ukupno prikupiti.

Na Twitteru se "život" odvija još brže - tamo je vrijeme polu-života prosječnog tweeta svega ~ 20 min.

(2. 3. 2018.)

Antonio, čim ste potrošili određeni broj minuta svog vrijednog vremena na ovaj post - znate njegov poluživot. Ali ima toliko dobrih postova, crtica, kratkih priča, aforizama, pjesama i pjesmuljaka koji su prava mala vrijedna literatura da je šteta da ne požive duže. I sama kadikad zažalim što mi je neka impresija na nečije pismo nekog neznanca taknula neki senzor - receptor pa u dahu kreativno reagiram i odem dalje, a to zrno propadne u bezdan naše drske podsvijesti. Da. I još nešto vrlo važno - u nekim starim mojim nesređenim črčkarijama nađem početak jednog rukopisa, priče, pokušam dovršiti... i ne znam kako. Nema sinopsisa nema sjećanja... niodkud... ne uspijevam... propalo... a zove sve tijelo vrišti da nastavim život junaka... nesretna sam... istražila svakakve putove... čak sam intervjuirala i dr Alzheimera, hvala bogu nije me posjetio.

To je prepoznao CKP i još neki iz kulture i raspisali su natječaj za malu formu ili slično. Na taj način možemo produžiti život sadržaju prijatelja facebookovaca, često sjajnih kroničara našeg doba.

P. S. Ja se ovaj tren predbilježujem na Vašu knjigu kroničara uspomena iz tužnih vremena.

Tako je Biljo. Ali ja mislim da ovaj medij nema ni smisla fiksirati u materiju. On je kao budistička mandala - naslika se nešto šarenim pijeskom, a onda otvori vrata da to vjetar rastjera. Nepostojanost. Impermanence.

Nemojte me žalostiti. Kao što rekoh, niste valjda zauvijek izbrisali neke svoje male rasprave (kratke oglede)? Pa zar zanemarujete uzbuđenja koja one izazivaju? Ja pak mislim da je to riznica - kako vole reći - literarne forenzike psihoanalitike.

Moj sugovornik bijaše ambiciozna narav. To sam brzo ustanovio. Imao je i nekoliko razreda srednje škole. U toj ambicioznosti bješe nešto što ga je izdizalo iznad primitivaca, zaposlenih tehničkim poslovima ubijanja. Volio je mjesto mržnje i osvetljivosti isticati druge, više motive svoje djelatnosti. Tražio ih je, a vjerovao je da ih je i našao, u čišćenju hrvatske zemlje od Srba i hrvatske privrede od Židova. Priznavao je da akcija nije popularna. Živci današnjeg hrvatskog čovjeka ne mogu to podnijeti. Hrvatsko je seljaštvo otrovano. Radić je čitavo desetljeće trubio o čovječnosti, a zaboravio je da se čovjek upravo po tome razlikuje od životinje što misli na dalju budućnost. Zbog toga krči šikare i pod starost nešto prigrađuje i dograđuje. To bi trebalo kazati hrvatskom seljaku i odatle povući konzekvencije. Moramo nešto učiniti za svoje potomstvo. Naša će nas djeca možda i proklinjati, ali će nas unuci blagosiljati. Ostavit ćemo im mnogo slobodna prostora. Hrvatska Hrvatima.

- Ilija Jakovljević, Konclogor na Savi

(21. 12. 2017.)

Od prve rečenice uvjerena da čitam - vas, previđajući Radića s blagom sumnjom u stilskoj razlici. Ipak doživim refleks nade u onoj slici seljaka, pa rekoh sebi u sebi napokon, tooo! Evo, netko vidi dokle se i gdje se već uvuklo zlo vaše psihološko-paranoidne megalomanije kojom ste upropastili seljaka tog jednostavnog bića koje nepogrešivo intuitivno bira zdravlje.

Ali, to je Jakovljević, suvremenik i kroničar onog opakog doba.

P. S. Često požalim jer nisam pažljivo slušala one tihe razgovore roditelja i njihovih prijatelja prilikom blagdana kršćanskih kojih je bilo uduplo i bili su tihi bez buke petardi i pomalo sramežljivo. Roditelji su pričali o prijateljima o dobrim ljudima imenom i prezimenom koji su nam pomagali preživjeti, o zbjegovima (kao da utvrđuju gradivo) da se ne zaboravi ono dobro, a ružno preskače i ostaje unutar grla. [1]

Mi djeca smo kadkad prisluškivali, a kadkad nam je bilo dosadno. Sada su svi mrtvi. Ostalo je sjećanje na dobre ljude imenom i prezimenom. Tužno i obećavajuće.

Djeca se umivaju. Snimio partizanski fotograf Edi Šelhaus 1945. godine u Zgornjim Čačičima. Preuzeto iz knjige Slovenska odporniška fotografija 1941. - 1945.

(28. 7. 2017.)

UMIVANJE

Bilo nam je tri, četiri, pet i šest godina u zbjegovima po šumama i gorama, Papuka i Psunja, sjenicima, tavanima i podrumima prijatelja koji se nisu skrivali jer su nekoga skrivali (!), po zemunicama, bunkerima (oh, kakav komfor), guze brisali lišćem i jeli neslane kuhane kukuruze i čičoke [1]. A rijetke fotografije - njih smo poslije "u miru" prevrtali polagano, sa sjetom na mladost i sunce. 45 godina.

A onda nam je u kuću ušao neki sotona i poslije su pričali rijetki očevici da je vjetar vijorio i igrao se papirićima, sa djecom zaraženom svrabom. A kiša nakraju umivala.

Pitam se kako vjernici doživljavaju ratnog zločinca koji tvrdi da ga je "očistio" Bog? Je li sad sve OK?

(4.4.2019.)

Eto čuda. Nemojte se smijati ni ne vjerovati jedan drugoj ili jedna drugom ili jedna drugoj ili jedan-drugom, jer je to istina. Eto čuda - ja npr. vjerujem u svoga boga i imam ga. Evo kako sam došla do njega. Nekada davno kada su bogoljudi hodali pješice ili biciklom, ja sam učinila jedan veliki grijeh, ali nisam znala da je to - moj grijeh, zato jer smo to napravili mi dječurija svi iz kuće u kojoj smo živjeli kao izbjeglice. Prvi puta u životu moja mama je podijelila svakom po jednu čokoladicu i dugo smo ih lickali, bilo nas je osam (6 i 7-godišnjaka). Nedugo nakon toga, jedan dan smo ostali sami kod kuće - moj stariji brat i ja - pa smo pozvali ostale da dođu k nama na igru. I tada se dogodilo: jedna djevojčica je otišla popiti vode u kuću i u dnevnom boravku u zdjeli na sredini stola ugledala je iste one čokoladice. Bilo ih je 4 komada, uzela ih i donijela nama u dvorište. Pošteno je podijeljeno, lickali smo ih što sporije i natjecali se tko će sporije lickati. Svi su bili sretni i šalili se, samo je meni rasla neka tvrda kvrga u trbuhu (kasnije sam saznala da je ta kvrga zapravo zametak osjećaja krivnje koji će me dugo pratiti u životu).

Mi djeca nismo uopće problematizirali čin one djevojčice, koja je išla piti vode i usput vidjela i donijela nam čokoladice pa smo od toga pravili šalu. Samo, ja sam čula kad je mama rekla tati, kad su izlazili - daj molim te makni te čokolade sa stola da ne izazivaju djecu. Kasnije sam shvatila, da sam kriva jer nisam zabranila podjelu čokolada, stariji brat je šutio, a meni je iskočila neka nelagoda da mojoj prijateljici Eli oduzmem čokolade. Jer je ona moja gošća. Eto.

Kad su došli roditelji jedino su na mojem obrazu vidjeli trag čokolade. Brat je šutio, mama je galamila glasno i strogo, a otac me promatrao ozbiljno i pogled mu je bio kao kad se gleda kroz durbin. Ja sam plakala i govorila stalno isto - nisam samo ja, svi smo pošteno podijelili... bogami, kunem se.... Uuuuužas... Dijelili ste!... mama u falsetu - pa naglo spusti u bariton: Vidjet ćeš ti svoga boga!

I, vjerujte, vidjela sam ga i spremila u sjećanje, tako duboko da ga ne bi netko slučajno vidio i izvadio. Jer, tek kad sam dobila po guzici i kad sam molila mamu da neću više nikad i da ću vratiti kad narastem u istu onu zdjelu i to duplo i kad je mama počela plakati, a tata izašao iz sobe... u meni je nastala neka tišina, a po guzi mi je bilo toplo od ćušaka i nije me bolilo i obuzela me neka nježnost prema mome bogu, kojeg sam zaključala za sva vremena, tu negdje u prednjem dijelu tijela iznad pupka, a ispod prsne kosti. Eto. Nisam ga nikad nikome pokazala ni otkrila. Kasnije sam u životu upoznala mnoge "male" i velike ljude i iako nikada nikoga nisam pitala ima li ona ili on svoga boga, ja sam vrlo brzo jednostavno osjetila da ga - ima i da ga čuva. Da ga ne probudi radi nekog grijeha koji to možda i nije.

Umjesto helikoptera, jutros nas je probudilo stado krava. Njih dvadesetak najbržih trkom slijedi pastira u džipu, a ovaj je stao baš negdje ispod našeg balkona s namjerom da pričeka preostalu, sporiju polovicu stada. Ovih najbržih dvadesetak je nervozno. Negoduju, muču, masovno mokre po asfaltu i podlo pokušavaju zaobići zaustavljeni džip, malo slijeva pa malo zdesna. Pastir neko vrijeme odolijeva tjerajući ih štapom natrag, ali ga goveda konačno prevariše i zaobiđoše te uzdignutih repova slavodobitno otrčaše dalje. U međuvremenu je pristigla i druga polovica stada - krave s mladim telićima. Jedu ostatke starog kruha (?) koje je pastir ranije razbacao po cesti ne bi li milom nagovorio prvu polovicu stada da pričeka onu drugu, slabiju. Uzalud. Ipak su to goveda.

Na fotografiji: malo iznad Stare Fužine (Bohinj).

(29. 7. 2019.)

Mnogo puta ljepota... boli. A ovo je baš jedan takav put. A tako je slično mom drežničkom kraju sa sjeverne strane Velike Kapele. To je onaj kraj za koji se uopće ne bi znalo da nije bilo generala - pisca Kapelskih kresova još jednog biserčića hrvatske kulture, kakve-takve, ali nije zločesta i nije nekrofilna i nije revanšistička... [Tako] mi se sa mojih 13 godina - čuvajući stotinjak ovaca, uz pomoć 14-godišnjeg gluhonijemog seoskog momčića Šimuna, u sred bijela dana zatrčao vuk i ranio 4 ovce i jednu poluživu žderao u trku!

Te noći me đedan nije pustio u kuću pa sam ja dugo plakala dok je moja divna nježna baka plakala zajedno sa mnom sjedeći na balvanu pokraj seoskog žrvnja uz gumno - jer je djed bio mlinar - a baka je bila toliko vrijedna i točna, da sam ja bila jako sretna kad su govorili rođaci i seljani, da sam ista kao baba Marija. Plakala je sa mnom i namjestila mi biljac na sjenik na kojeg se penjalo vanjskim ljestvama naslonjenim na drveni nadvratak staje za ovce ispod sjenika gdje sam mogla čuti cviljenje ona četiri ranjena janjeta.

U tom košmaru, ljetne vrućine koje se i sada mogu živo sjetiti, sličila sam sama sebi na onu majku sa slike što ju seljaci drže na zidu u predvorju ili u vrhu one dugačke sobe gdje sjedimo svi zajedno u vrijeme prekida rada za kasni ručak i obavezan bijeli stolnjak na sred stola na kom se istrese brdo krumpira, kuhanog u ljusci - i svatko od 14 čeljadi ima nožić u ruci i čeka tanjur s varivom od kiselog kupusa i mesa, 3-4 puta na tjedan... oh...

Več sam šmrckajući zaspala kad me probudio glas đedana, koji se dolje držao za ljestve i zove me da siđem. Nisam se bojala, bilo mi je nešto tužno - čak pretužno u njegovom glasu. Mjesečina je pomogla da prepoznam hrpu na višem sloju sijena i babu Mariju koja je zaspala čuvajući mene. Nisam ju budila nego se tiho spustila do prečke i dočekao me u naramak đedan sav uplakan i mirisan na svjež duhan virdžinija koji su sve u šesnaest u to doba seljaci bili ilegalno uzgajali ... (zaista za vlastite potrebe). Ipak, država ih je jako oštro kažnjavala...

Stalno neki ratovi traju. Eto od tog Vašeg pejsaža sam uronila, gdje nisam bila od dana događanja. Ako dođete dovde čitajući - Vi ste krivi, a ne ja.

Ovo je Biljo jedna od najljepših priča koje sam ikad pročitao.

Psssst, obećala sam sebi: muč! Da bogu ne dojadiš! Hvala učitelju mladi, hvala.

Svaki put kad se navečer, po mraku vraćamo na Pokljuku iz Bohinja brojimo životinje koje uspijemo spaziti uz cestu. Radi se uglavnom o lisicama i zečevima, ali bude i pokoja izgubljena krava.

Na fotografiji: planina Zajamniki, Pokljuka.

(29. 7. 2019.)

Duboko udahnuti i širom otvoriti oči, majstore!

Nazdravlje Biljo!
Osor, Cres. 4. kolovoza.

(15. 8. 2019.)

Prekrasni vrijedni čudesni Osor. Tu sam veslala ispod mosta na sjever, a more me guralo u otvoreno. Neopisiva panika, noć brzo dolazi i mrak. Nemam se za šta uloviti, da sam bar rak pa da kliještima ugrizem kamen, ali snaga u rukama popusti - pustim vesla i k vragu drveni čamac, novi - ručni rad nekog budalastog nadobudnog stolara - Slavonca, koji je sagradio pravi (riječni) čamac sa kabinom, odličan za prespavati na noćnoj bonaci, ali jaoooo... Čamac je imao ravno dno - ko tepsija... odlično za sanjkanje, bez kobilice. Užas!

Roditelji su me našli nizvodno, nasukanu u plićaku prema Velom, ja ne znam kako i zašto sam preživjela. Bilo je to doba kad su optanti dobili "odriješene ruke" hoće li otići kući ili ostati u Yu (Hr) ili gdje god odaberu. []

A Osorske večeri - to je djelo entuzijasta za klasičnu glazbu na čelu sa Kazimirom Brunovićem. Ali to je druga priča.

❤️ Ah Osor... i prva ljubav.

Bila ja jednom u jednoj nevelikoj svečanoj oficijelnoj prigodi pa se pozdravljalo s pjesnikom – gostom. Svi se rukovali redom i predstavljali imenom i pobližom oznakom... redom DP od..., KSC iz RFI iz, od... ajoj... sve normalni dragi moji ljudi i svi imaju neke pedigree za koje nikad nisam čula... kad dođe do mene, prije nego sam šmugnula. Ja prihvatim pjesnikovu mu ruku i jedva da ne prasnem u smijeh rekoh: ja sam Biljana Petrić Nike Radina iz Krakara, vukojebine pokraj Lujzijane [] ... i svi prasnuše u smijeh. Jebeš pedigre, pardon rodoslovlje! []

Na nos mi izlaze oni koji ne propuštaju reći “moj veliki prijatelj taj i taj”. Ma nemoj? Pa onda? Ajoooj, pa ti si onda mnogo veći nego te ja vidim!

Nema bezgrešnog, svi težimo biti netko, a neki od tih teže da budeš - nitko. Pa se ti bori kako znaš i onda si to ti i tvoj pedigre - tako kako se dokazuješ!

(22. 8. 2019.)

Ne znam o čemu se radi, ako tko zna molim da pomogne.

Riječ je o nekakvoj puzavici / penjačici / lozi koja ima vrlo skromne listove i stabljiku, a svu energiju gura u bijeli raskošni cvat koji se sastoji od ogromnog broja sitnih cvjetića (možda 4-5 mm u promjeru; uglavnom 4 latice) i žućkastih pupoljčića - na slici je prikazan samo djelić te raskoši. Krk je pun te biljke koja se penje se preko drveća i grmlja da izbije ispred njih na sunce. Šikara se bijeli od nje, a vidio sam je ponegdje i u Gorskom kotaru. Ima prekrasan miris, bez ijedne teške note, malo sladak, ali posve povučeno. Na mjestima sve miriše po njoj.

(28. 6. 2019.)

Znam! Poznam ju, ne znam joj ime, ali mirisom je tako zamamna da zaboravite u trenu sve ono čime ste do tad bili zaokupljeni ma koliko god to bilo tužno ili urnebesno. Sve radi mirisa koji umiruje i očarava. I još ako si ga išao ubrati i potezati za tanku zamršenu stabljiku upletenu u objekt u koji se zaljubila pa te temeljito bocnula od bijesa što ju odvajaš od njezinog objekta ljubavi - onda da znaš da je taj miris, mirisni zrak u kojem zajedno s njom živiš nenametljiv, a ipak neponoviv. Ja sam ga najprije doživjela 1983. pri vrhu Urala na beskrajno zelenoj sibirskoj ploči na kojoj bjelasaju samo stabla bjerjoze po rubu šuma, vijuga bijela cesta i ulazi u šumu zanosnog mirisa, a fin poput francuskog rafinmana kako su nekada gospođe fine tepale mirisima nenametljivima! 😁 [2]

Pomislih, ovi ludi baćuške, možda u ovoj šumetini imaju tvornicu parfema, jer su tako tajanstveni i oprezni prema nama, Titovim inženjerima. Ali neee, bila je to puzavica s malo listova i mnogo zamršenih vriježa i bijelih vjetića u grozdovima koja se vješa i grli sve našta naiđe. Poslije mnogo godina ušla sam u isti tako mirisni zrak koji me preselio u Sibir u kojeg sam se zaljubila (to nema nikakove veze sa gulagom, nego samo s Jesenjinom, bjerjozama i mirisnom puzavicom).

Sibir. U kojem rastu breze promjera debla - debljeg od metra?, gdje ne rastu stabla jabuka, krušaka i trešanja i općenito ne rastu voćke stablašice radi niskih temperatura (i vječnog snijega i leda u dubokimm šumama pod debelom blazinom od lišća... u šumama) u doba kada one cvatu. Ali rastu dudovi i mnogo grmolikog voća i neka... mirisna puzavica... čini se ista ona hvarska i krčka, kojoj ja ne znam ime? Ali nju znam, osobito ako bocka.

P.S. Od jednog školovanog kuhara sam saznala da se ljudi živo sjećaju mjesta gdje su jeli čokoladu - po mirisu - i da se vraćaju na mjesta gdje su jeli mirisnu čokoladu, a ne tamo gdje su jeli janjetinu s ražnja.

Sad znate Biljo da se zove pavitina (Clematis flammula). Lijepo ste napisali!

Ali, ja sam prije 30 godina na malenom balkonu u sanduk usadila pavit/pavitinu koju poznam iz bakina seoskog vrta uz tarabe kao živu ljubičastu ogradu. Ova Vaša i moja priča me nagnala da pronjuškam po Grliću [3] i Googleu i saznam da valjda ne postoji više varijeteta jedne biljke, toliko različitih da to samo znadu oni kojima je to život. Od urednog 6-latičnog cvijeta raznih boja bez mirisa do vunaste neuredne zapetljane i one malo urednije, ali zaljubljenog mirisa do naše - tj moje čarobne puzavice. Jest Clematis, ali moj je najsličniji Clematis vitalba, što je za našu priču manje važno.

Važno jest, međutim, da nijedan od ova dva preozbiljna izvora ne spominje miris pa se pitam da li je to krčki, hvarski ili sibirski san? 🤣 Baš raduje.

P.S. I baš u ovim paklenim danima moja pavit umire. Cvala je u maju malo skromnije, onda se pri dnu listovi počeli sušiti. Svakim je danom sve mršavija, žalosna, pažljivo joj skidam smeđe bolesne listove. Sad više ne mogu, a ona ipak živi jer su od tri stabljike dvije posivile - suhe - a jedna je jedra, boje vinskog taloga i tako se kovrdža do vrha preko dva metra.

Bamija, bamlja ili okra (Abelmoschus esculentus) je zapravo bliska rođakinja hibiskusa - vidi se to najbolje po žutom cvijetu koji je vrlo sličan cvijetu močvarnog (kanadskog) hibiskusa. Kod nas upravo lijepo prispijevaju plodovi bamije - radi se o "mahunama" koje treba obirati dok su još mlade, dakle svakako prije nego što pređu dužinu od ~ 10 cm kad postaju drvenaste i u suštini nejestive.

Bamija je u Hrvatskoj relativno slabo poznata, za razliku od Bosne gdje je važan sastojak bosanske kuhinje. Moglo bi se vjerojatno reći da je nešto poznatija među Bošnjacima - bamija je naime u Bosnu i bosansku kuhinju došla s Turcima i postala nezaobilazan sastojak u dinstancima (recimo s mljevenom ili sjeckanom teletinom) i čorbama (recimo u poznatoj begovoj čorbi).

Mahune bamije se obično suše nanizane na konac u "ogrlicama" pa je mnogi poznaju u tom obliku. Može se i zamrzavati, premda taj proces ponešto narušava konzistenciju biljnog tkiva.

(25. 8. 2019.)

Baš kad je probušena rupa u Berlinskom zidu / čeličnoj zavjesi, na trešnjevačku tržnicu donijeli vjetrovi rata tušta i tma naroda iz sjevernijih i istočnijih, ali bogami i južnijih zemalja, sa malim bezvrijednim, ali i skupocjenim stvarima - od lokalnog nakita do čudesnih mijijatura ruskih ikona, konzervi kavijara, rukavica i valjenki, kapa i dugmeta, jantara i duhana i vijence bamije. Plakala sam, jer sam bila na egzistencijalnom rubu kao i mnogi od ovih bjelosvjetskih silom trgovaca [4]. Plakala sam radi ikona i rekla im da čine horor, i ostalo... i kad već ne mogu ja - ni po toj smiješnoj cijeni - ne bi trebao moći nitko to kupiti, jer koliko to vrijedi to znadu samo stručnjaci i neka to čuvaju za svoje potomke.

Danas. Cikorija.

(16. 6. 2019.)

Živa je istina da je meni plava boja cikorije najljepša plava boja od svih plavila. Ali žao mi je, jer sam saznala, da i ona koja je otporna na sve utjecaje [] nije izdržala ovaj toplinski udar i posivjela je. Kao i ja. Zato, radi autentičnosti i dostojanstva nas otpornih poput korova bilo bi ljubazno, Antonije poštovani autoru, da napišete u dnu, dan i karakter vremena u čast nas - posivjelih plemenitih korova.

Dan je danas draga Biljo, a ova plava boja je osjetljiva i prilično ovisi o tome kakav ekran imate. Nije siva na papiru, kao ni Vi u stvarnosti. Zdravo!
Danas.

(1. 7. 2019.)

Oj oj oj. Koja gospođica! Inače joj je milije drugačije društvo, makar imena krasnog. Spašavala sam ih svake godine pijančine jedne. Najedu se sirupa tekome pa se prevrnu na leđa i dugo umiru. Unatoč bdijenja nad njima i hladeći ih kapima vode [5].

Zašto čovjeka obuzme neka tajanstvena slabost, tuga kada doživi ljepotu? Pa mu se plače. Kao da je kraj nečega? Pa i jest. Kao kraj spoznaje? Možda zato što ... pa ja sam tako maleno biće zar sam u stanju spoznati?

Pogled s Krčkog mosta. Prošli četvrtak.

(26. 6. 2019.)

Lako se skotrljati berući smilje, pletući vjenčiće za prijatelje i prijateljice. Ove godine nema smilja i ne pletem vjenčiće. Ali možda ujesen, kad je drugi cvat... Sempervirens. Imortelle ❤️

Promjer žutog cvata nepravilnog oblika je svega ~ 2 cm, a sastoji se od tridesetak sićušnih, gusto pakiranih cilindričnih cvjetića. Iz korijena kreće stabljika s mnogo bodljikastih listova koji se prorjeđuju bliže cvatu na visini od oko 35 cm od tla. Kad se listovi protrljaju u rukama odaju intenzivan miris koji podsjeća na kombinaciju curryja i limunove kore. Poznaje li ga tko?

(19. 6. 2017.)

Obožavam smilje. Imortelle (besmrtan, nikad mrtav). Berem ga i presađujem bez problema. Ima dubok korijen, ali baš zato ga nije problem u onom zapletenom grmiću lanjskih sivih listića i mladih nježnozelenih otrgnuti samo dio tako da ne uništite cijelu biljku. Dovoljno je samo malo korjenčića. Usadite ga u domicilni zemlju i dobro zalijete. Smilje voli škrtu zemlju i vapnenac rodni. Suh miriše vječno, godinama. Zato se zove imortelle.

Ja svako proljeće ispletem svu silu vjenčića i poklanjam prijateljima i gostima. Na otoku Hvaru.

Bilja sa šeširom od bilja, vidi [6].

Jutrom u pet, dok još i gugutke spavaju, a prozori zgrade vis à vis još su slijepi, ja gledam kritički svoje oči u licu opuštenom od sna i kažem im bezglasno - da ne probudim našu [] siroticu macu Treću i [] bivšeg tramp-a Lua i moju divnu ćeru Larisu: Dobro ti jutro biljko, kažem, oči su ti sjajne i naspavane, čelo naborano kao i jučer, kose pun češalj kao i jučer... A oval lica? Trebao je biti bolji, ali tko ti je kriv što si pentrajući se hvarskim bespućima tražeći čarobni kamen uvijek dozivala svoga psa Lua fićukajući (fiju-fiju-fijufijufijuuuu... borbeno/oštro) pa sad imaš bore oko ustiju poput dječjeg crteža sunca.

I unatoč ozbiljnih nedaća nikako da o sebi mislim kao starici... nego u najgorem slučaju, kad baš moram govorim o "starijoj osobi" 😁 ... []

Ipak, moram priznati: ratno je stanje... Davno, prije 6 i pol desetljeća kad sam bila gimnazijalka, kad je pojam svijet značio: sve je za tebe stvoreno, ta ogromna trpeza puna čarolija je tvoja... vaša ... mladost ljubav i žudnja za životom i gutanje pametnih knjiga i muzička škola i šport u malom gradu i prva ljubav Voltaire i Candide i štogod i kakogod on Candida zlorabio i njime se rugao optimistima... ja sam tada krštena optimizmom! []

Moram ovaj tren prekinuti, jer mi ponestaje...

Laku noć dragi moji... ❤

ZABILJEŠKE I DODATNA POJAŠNJENJA:

[1] Bilja je rođena 1938. godine i kraj rata je doživjela kao jedva sedmogodišnja djevojčica. Rat ju je zatekao u Drežnici, očevom rodnom kraju. Otac joj je završio u talijanskom zatvoru, a kad su ga pustili, obitelj je s djecom otišla u partizane u mamin kraj, u Slavoniju. Tamo su, po šumama, proveli čitav rat, Biljin otac u partizanima, a mama kao partizanska učiteljica s djecom, u zbjegovima, skrivajući se kod seljaka po selima, bježeći od ustaša i njemačkih aviona. Fotografija ispod je iz tog vremena, a mala Bilja sjedi na palim deblima noseći partizansku kapicu s dvoje mačića u naručju.

[2] Kao inženjerka građevine, radnica Hidroelektre, Bilja je 1982/1983 godine radila na jednoj od stanica transibirskog plinovoda u Sibiru. Tamo je upoznala Tatarku Munibu koja je radila kao liječnica u gradu koji im je bio najbliži. Postale su dobre prijateljice, a Muniba je jednom došla i u Zagreb.

[3] Ljubiša Grlić, Enciklopedija samoniklog jestivog bilja.

[4] Kad je 90-ih počeo rat u Hrvatskoj, Bilja je dobila otkaz na poslu, skoro sigurno po nacionalnoj osnovi, što je u to doba u Zagrebu bio relativno čest slučaj.

[5] Fotografija (snimila Biljana Petrić) prikazuje tekomu ispred Biljine kuće u Vrboski na Hvaru. Bila bi se prema Hvaru zaputila kad zatopli, obično u lipnju, a onda se jedva vraćala, nekad tek u prosincu, jer joj je bilo teško odvojiti se od započetih poslova. I u svojoj 81. godini radila je žustro i radovala se odlasku na Hvar.

[6] Fotografiju je Bilja snimila da javi kćerki Lari kako se zaštitila od sunca kao odgovor na njezinu brigu što joj mama radi u vrtu na suncu bez ikakve zaštite i to nakon kemoterapije.

ZAHVALE:

Zahvaljujem Larisi Petrić, Biljinoj kćeri i mojoj Facebook prijateljici što mi je dala dodatne podatke za ovaj tekst, posebno u zabilješkama i dodatnim pojašnjenjima. Od nje sam dobio i fotografiju male Bilje partizanke.

<< Škola za život Smilje iz sirotišta >>

Zadnji put osvježeno: 20. veljače 2020. godine