3 kg jabuka (12. veljače 2012. godine)

Ponavljanje je navodno majka znanja i uspjeha i zbilja, teško je zanijekati da upornim vježbanjem i ponavljanjem određenih radnji napredujemo. Dobar primjer je kontrola računalnog miša. Uvijek me je iznenađivalo s kolikom mukom stariji ljudi koji se nikad prije nisu susreli s računalom pomiču strelicu miša po ekranu. Onima koji su na to naučeni to izgleda posve prirodno, ali potrebno je da se određene veze u mozgu uspostave da bi se ta aktivnost odvijala glatko. Te se veze najbolje uspostavljaju vježbom, odnosno dosadnim i mukotrpnim ponavljanjem.

Ja imam donekle suprotstavljena mišljenja o ponavljanju:

1) Jasno je da ponavljanje "radi" - vidi se to npr. iz usporedbe mojih ranih crteža i ovih iz proteklih nekoliko mjeseci. Jasno je da sam pokupio par akorda na gitari isključivo ponavljanjem i učenjem brzog razmještanja prstiju. Jasno je da znam šta je laplasijan i da ga se ne uplašim kad ga vidim zato jer sam ga razbio na komadiće nekoliko puta ispočetka. Jasno je da mi noga poleti na kočnicu gotovo nesvjesno jer sam mnogo puta vidio situaciju u kojoj se mora prikočiti ako ne želiš da stvari odu ukrivo.

2) S druge strane, opet, ponavljanje me ponekad blokira, uvede me u naučene modove iz kojih se ne mogu maknuti. Uhvatim gitaru i uvijek Am, Dm, E, E7, Am, Dm, E, E7 i tako dalje i tako dalje, nikako da se spontano "dosjetim" neke kreativne kombinacije, npr. prvo da okrećem F i C, a da onda u refrenu odem na D, G, D, F#m, D, G, Em, G, A, D. Ponavljanje može dovesti do fiksiranja uzoraka u radu mozga kojih se više ne možete riješiti. Zato što volite raditi određene stvari, zato ćete i biti osuđeni da ih stalno radite. To je samoispunjujuće prokletstvo i smrt kreativnosti.

3) S treće strane, tražeći kreativna rješenja i ignorirajući ponavljanje recepata koji sigurno rade (i koje su mnogi drugi već isprobali), moglo bi vam se lako dogoditi da potrošite previše vremena, a da u stvari ne napredujete. Netko bi mi ipak trebao objasniti osnove tehnike akvarela prije nego što počnem tražiti svoju kreativnost u razmrljavanju boja.

Ljudi koji vole ponavljati stalno iste stvari, često se zavaravaju da negdje odmiču, napreduju. Neki od njih to i iskreno (?) misle pa svoju ponavljačku i često vrlo dosadnu djelatnost nazivaju "školom mišljenja" (school of thought). Ideja je toga naglasiti kako su oni mukotrpno došli do svog statusa ponavljača i da je svatko tko se pokušava otrgnuti hipnotičkom zagrljaju ponavljačke dosade hohštapler, površan i nekvalitetan.

Pogotovo je ovakav stav čest u znanosti, najčešće u njenim dijelovima koji imaju dugu tradiciju i koji već dugo nigdje posebno ne idu. Zavaravaju se takvi tipovi da je dodatnih jedan posto kompresije znanja i njegove formulacije na još elegantniji način neki veliki doseg koji samo posvećeni mogu razumjeti. Naravno da bi to mnogi mogli razumjeti, uključujući i mene, ali ih ne zanima. Dosadno je. Iskaz je sociologije, a ne strasti za znanjem. Dosadno je.

Jedan od razloga zbog kojih volim glazbu Kate Bush je što je ona toliko nabrijana na bijeg od već viđenog i već ponavljanog (kad je dobra). Jedino njoj može uspjeti da od nikad formuliranih i prezrenih glazbenih kombinacija učini nešto impresivno i naizgled "logično" (daleko je to od logičnog...).

Slušao sam nedavno jedan (stari) intervju s Tomom Waitsom koji je ispričao anegdotu o situacijama kad se bend zaglavi u ponavljanje uzoraka, shema, rifova i prijelaza. Sve to bude krasno i sve to bude izvedeno na najbolji mogući način na svijetu, ali nije novo i nije inspirativno. Kaže Waits da ih onda sve potjera sa njihovih instrumenata i razmjesti na tuđe: gitarista na bubanj, bubnjara na bas, basista na trubu, a trubača na gitaru. Aj'mo sad dečki, da vidimo šta će ispasti!

Ja za sad samo mrljam po akvarelu. Naslikao sam tri kilograma jabuka, a nijedna još nije jestiva.

I za kraj, ispod navodim jednu poticajnu misao koja bi mogla goditi neuspješnim ponavljačima poput mene u ovom trenutku:

Zadnji put osvježeno 12. veljače 2012. godine