Znanost spektakla i pandemije 2, 12. svibnja 2021. godine

PRAVI ZNANSTVENICI I TREĆERAZREDNI MATEMATIČARI

"Pravi" znanstvenici su se u ovoj pandemiji našli u prilično nezgodnoj situaciji. Uobičajena je taktika "pravih" znanstvenika, naime, da u situacijama širenja očite laži i krivotvorine ukažu na to da su istraživanja, objavljena u recenziranim znanstvenim radovima, pokazala da se radi o najobičnijoj laži. Što je znanstvenik višeg statusa, to i njegovo ukazivanje na relevantne znanstvene radove ima veću težinu jer čovjek ima potreban pregled i njegova riječ ima akademsku snagu oslikanu projektima, nagradama i članstvima u akademijama (...)

Prava je istina ipak, a nju najbolje znaju upravo ti ugledni znanstvenici – branitelji znanosti i znanstvene metode – da su prestižni, a i svi drugi časopisi već desetljećima zatrpani kojekakvim neprovjerljivim smećem, među kojim ima čak i vrlo uglednog smeća, objavljenog od autora na najuglednijim svjetskim institucijama. Radi se o člancima koji su objavljeni iz raznih pobuda, od doktoranada koji su htjeli osigurati stalno radno mjesto, od šefova grupa koji su im progledali kroz prste ili su sve to i poticali ne bi li utovarili i još jednu prestižnu publikaciju (a i trebat će im za iduću prijavu projekta), od bolesnih skribomana koji ih napišu desetak mjesečno, od velikih faca u području koji naprosto svako malo moraju objaviti nešto spektakularno ili im se čini kao da život pokraj njih prolazi. Radi se, dakle, o najobičnijem smeću, koje za razliku od smeća na koje ugledni znanstvenici obično ukazuju, ima podršku znanstvene zajednice, recenzenata, urednika i svih onih koji to smeće redovito citiraju.

U današnjoj situaciji gdje svatko, pa i najgora neznalica, može probrati komad tog smeća da podrži svoje sulude tvrdnje, "pravi" znanstvenici bi najradije rekli da se radi o običnom smeću, no u tom bi slučaju morali objasniti kako to da je ono što smatraju smećem smeće kad je citirano više od njihovih radova, objavljenih u časopisima sličnog ili nižeg ranga? To naši ugledni znanstvenici nikako ne žele, jer je ugled ipak nešto od čega oni žive, pa se tako dovedu u vrlo nezgodnu situaciju da im čak i najobičniji trećerazredni matematičar i biolog astrološkog profila mogu s pravom trljati nos kojekakvim budalaštinama, ništa manjim od onih budalaština koje imaju ugledne potvrde znanstvene zajednice.

NAJBOLJI OD SVIH PJESNIKA

Ideja o tome da se pisci i pjesnici vrednuju i financiraju prema tablicama koje pobrojavaju na koliko su festivala bili, koje su nagrade osvojili, koliko su knjiga izdali, tko je o njihovim knjigama napisao recenziju i u kojim novinama i časopisima, služi tome da moć u cijelom tom poslu (a i pare, iako je tu para malo osim ako ne uletite u lektiru) preuzmu "mjeritelji umjetnosti", odn. kojekakvi "selektori", urednici, organizatori, članovi žirija, procjenitelji nacionalnog značaja (za lektiru), umne glave koje pišu kritike po zahtjevu i potrebi, izdavači i cijeli taj aparat OKO samog sadržaja. Uostalom, opće je poznato da za većinu autora ionako nema nikakve pinke u cijelom tom poslu, većina sve te love ode sa strane. Ovo je samo dodatni korak u cijeloj toj raboti i dodatno izmicanje središta prema ljudima koji s poezijom i književnošću uglavnom veze nemaju iako sebi tepaju da se u to razumiju, a tepaju im i oni koji očekuju kakav poetski bod u tablicama i gostovanje na književnim večerima s povelikim težinskim faktorom tablične vrijednosti.

Sve to, naravno, završava kao carevo novo ruho. Skupe se urednici, kritičari i selektori pa viču kako je carevo novo ruho divno i kako mu godi liniji, iako je tip gol golcat, a trbušina mu se prevalila toliko da se mora izmaknuti unazad dok hoda da održi ravnotežu. Koga je uostalom briga što je i kako je, bitno je da se para vrti.

Potpuno isti proces u znanosti je praktično završen. U znanosti se desetljećima malo razmišlja o sadržaju, a puno o faktorima utjecaja časopisa u kojima su članci objavljeni, broju citata i publikacija unatrag 5 godina, broju posjećenih konferencija i održanih predavanja, broju projekata i njihovoj ukupnoj dolarskoj vrijednosti... Tu priču bih mogao nastaviti u nedogled, ali njen konačni rezultat je da se težište u znanosti izmaknulo prema izdavačima (koji ubiru ogromnu JAVNU lovu zbog "prestiža" svojih časopisa), urednicima, financijerima, agencijama i zakladama, farmaceutskoj industriji, kojekakvim piskaralima koji se zovu projektnim menadžerima i menadžerima znanstvenih laboratorija, skribomanima, doktorandovlasnicima, javno-privatnim partnerstvima i privatnim znanstvenim biznisima za gatanje iz kapljice krvi (jer je to poduzetništvo, naravno, i EU to voli skoro kao i HR), a znanost je postala poligon umrežavanja i nekakve gadne sociologije nagrada, časnih društava i akademija, koja nema ništa sa spoznajom. Jednako kao što ni tablice i težinski faktori festivala nemaju ništa s poezijom.

TEORIJA GRAVITACIJE I PUTANJA TOPOVSKE KUGLE

Fotografi su nekad znali osnove optike, nešto kemije, znali su što je ekspozicija i saturacija, boja i perspektiva. Danas svatko ima mobitel i snima fotografije, neki čak i posve solidno, iako o svemu što stoji iza fotografije malo tko danas ima pojma.

Programeri su nekad razbijali glavu algoritmima, skaliranjem procesnog vremena s veličinom skupa podataka, minimalnim brojem operacija i optimizacijom koda. Danas svatko ima računalo i na neki način i programira, iako o svemu što stoji iza izvršavanja nekog procesa malo tko danas ima pojma.

Fizičari su nekad znali termodinamiku i kvantnu mehaniku, statističku fiziku i elektrodinamiku. Danas svatko sjedne za računalo, odvrti računalnu simulaciju za neki protein i molekulu i kaže da je to mogući lijek za rak, iako o elektronskim stanjima i međumolekularnim interakcijama nema pojma.

Tehnologija se razvija tako da reprezentira i u sebe ugrađuje znanja proteklih generacija sve do te mjere da je u budućim generacijama mogu koristiti i potpune neznalice, koje o znanju koje postoji iza tehnologije nemaju blage veze.

Jednog dana će neka psihopatska neznalica proizvesti kataklizmičan pandemijski virus u svojoj kuhinji.

ZNANOST PRIVRTANJA VIJAKA

U industriji automobila, imaš one tipove koji uglavnom rade jedno te isto, okreću vijke na određenim pozicijama, pumpaju gume ili takvo nešto. Zapravo, u automatiziranim procesima proizvodnje takvi više ni ne postoje, zamijenili su ih roboti.

Posve analogna zanimanja postoje i u znanstvenom radu. Imaš tipa u gigantskoj industriji koji godinama zavrće tri ista vijka na tri iste pozicije i hvali se koliko je ON automobila proizveo (stotine tisuća) i koliku brzinu ti automobili postižu.

Ne samo to, nego taj tip obrazuje nove generacije znanstvenika koje će zavrtati vijke, isto kao i on, samo pod njegovim nadzorom i kontrolom, barem dok je on živ.

Ne samo to, nego taj tip tvrdi da su svi drugi, koji pokušavaju razmišljati o automobilu u cjelini, o efikasnosti i snazi motora, o materijalu guma i kvaliteti čelika, koji, uostalom, uopće ne razmišljaju o automobilima nego o posve drugim načinima prijevoza, tip dakle tvrdi da su svi oni lijenčine kojima hitno treba dati otkaze i to zato što ne proizvode onoliko automobila kao on.

Zadnji put osvježeno: 12. svibnja 2021. godine.