Zdravo Johne,

Hvala ti za dobro pismo. Mislim da ne škodi podsjetiti se, barem ponekad, odakle si došao. Ti znaš mjesta iz kojih sam ja došao. Čak i kada ljudi pokušavaju pisati ili praviti filmove o tome, ne rade to dobro. Oni to zovu "od 9 do 5". Nikad nije od 9 do 5, na tim mjestima nema pauze za ručak, zapravo, na mnogo njih da bi zadržao posao ni ne ručaš. A onda postoji PREKOVREMENO a u knjigama se to prekovremeno nikad ne vodi kako treba a ako se na to žališ, uvijek postoji drugi pušioničar koji će zauzeti tvoje mjesto.

Znaš moju staru poslovicu, "Ropstvo nikad nije ukinuto, samo je prošireno tako da uključi sve boje."

A ono što boli je stalno opadanje humanosti kod onih koji se bore da zadrže poslove koje ne žele ali se boje da je alternativa još gora. Ljudi se jednostavno isprazne. To su tijela s ustrašenim i poslušnim umovima. Boja napušta oči. Glasovi postaju ružni. I tijelo. Kosa. Nokti. Cipele. Sve postaje.

Kao mladić nisam mogao vjerovati da bi ljudi predali život u takve okolnosti. Kao starac, još uvijek to ne mogu vjerovati. Zašto to rade? Zbog seksa? TV-a? Automobila na rate? Ili djece? Djece koja će raditi iste one stvari koje su oni radili?

Na početku, kad sam još bio posve mlad i išao od posla do posla bio sam dovoljno blesav da ponekad govorim svojim drugovima radnicima: "Hej, šef bi mogao ući unutra svaki čas i sve nas otpustiti, samo tako, zar to ne razumijete?"

Samo bi me pogledali. Ja sam iznosio nešto za što nisu htjeli da uđe u njihove umove.

Sad su u industriji velika otpuštanja (željezare su mrtve, tehnološke promjene i drugi faktori). Otpuštaju ih na stotine tisuća, a njihova lica su šokirana:

"Uložio sam 35 godina ..."

"To nije u redu ..."

"Ne znam što da radim ..."

Nikad ne plaćaju robove dovoljno tako da mogu postati slobodni, samo onoliko da bi mogli preživjeti i vratiti se na posao. Sve sam to mogao vidjeti. Zašto oni to nisu vidjeli? Zaključio sam da je klupa u parku jednako dobra ili da je visenje na šanku jednako tako dobro. Zašto da ne odem tamo prije nego što me oni tamo smjeste? Zašto čekati?

Samo sam zbog gađenja od svega toga pisao, bilo je olakšanje izbaciti to govno iz mog sustava. A sad kad sam ovdje, takozvani profesionalni pisac, nakon što sam dao prvih 50 godina, otkrio sam da postoje i druge gadosti koje nadilaze sistem.

Sjećam se jednom, dok sam radio na pakiranju u jednoj kompaniji za lustere, jedan od radnika iznenada je rekao: "Nikad neću biti slobodan!".

Jedan od šefova je prolazio (ime mu je bilo Morrie) i hihotao se slasno kokodačući, uživajući u činjenici da je taj tip bio zarobljen do kraja života.

I tako, sreća da sam konačno otišao s tih mjesta, bez obzira na to koliko je trebalo, dala mi je vrstu užitka, sretnog užitka u čudu. Sad pišem iz starog uma i starog tijela, daleko nakon vremena kad većina ljudi uopće razmišlja o nastavljanju takvog nečega, ali kako sam krenuo tako kasno dugujem sebi da nastavim, a kad riječi počnu teturati i kad mi netko bude morao pomoći da se popnem uz stepenice i kad ne budem mogao razlikovati slavuja od spajalice, mislim da će se nešto u meni sjećati (bez obzira koliko propadnem) kako sam prošao kroz ubojstvo i kaos i rintanje, do barem plemenitog načina da umrem.

Da nisi u potpunosti protraćio život čini se kao vrijedno postignuće, pa čak i ako je to samo meni.

Tvoj dječak,

Hank