Sutra je ponedjeljak, 7. listopada 2018. godine

Rekao sam jutros Gogi da bi pisanje teksta o knjizi Sutra je ponedjeljak bilo u suprotnosti s onim što sam iz te knjige naučio. A onda sam ipak odlučio iskoristiti tu misao za početak teksta o knjizi Frode Gryttena. To je, zapravo, posve uobičajena kontradikcija življenja koju ponavljamo mnogo puta u svakom danu, a pogotovo ponedjeljcima.

Ranije sam namjeravao tekst započeti kritikom sažetka na ovitku knjige koji je potpuno promašen jer uopće ne govori o onome o čemu knjiga jest. Sutra je ponedjeljak NIJE, naime, roman o nemilosrdnom kapitalizmu, korumpiranim političarima, moćnim biznismenima te izumiranju kvalitete i solidarnosti, ispisan "toplim humorom i divljim bijesom". Sutra je ponedjeljak je roman o ljubavi koja jedina može dati konzistenciju i značaj životu i svim njegovim ponedjeljcima, a sve ostalo je u tom romanu samo scenografija. I kapitalizam, i Ikea i politika.

Ne znam koji je danas dan, Marny. Bio sam siguran da je nedjelja. Tako sam izračunao. Sutra je ponedjeljak. Sjećaš li se? To smo znali govoriti. Sutra je ponedjeljak. U nedjelju navečer ležali bismo u krevetu zagrljeni prije spavanja. Sutra je ponedjeljak, rekli bismo. Sutra je novi tjedan, sve će biti u redu.

Sve, naravno, neće biti u redu, znaju to svi koji više nisu djeca, sve, naravno, neće biti u redu i ništa nas od toga ne može spasiti. Svi to znamo, i svi to moramo zaboraviti nekoliko puta dnevno da bismo započeli i završili ono što već uobičajeno završavamo i započinjemo ponedjeljcima, i što nam se ponekad učini kao nešto važno, kao nekakav otisak koji ostavljamo u svijetu. Zato se ipak redovito predomislimo pa započnemo tekst od kojeg smo u čistijem stanju uma namjeravali odustati i potrošimo te dragocjene komade vremena na neke druge stvari, na kritiku društva, politike, kapitalizma, na vođenje salona namještaja ili računanje energije mjehura od sapunice, na štagod. Umjesto na ljubav.

Jesi li pronašao nešto lijepo? pita me. Misliš na namještaj? Ne, za mene. Da, to jesam. U slušalici nastupi tišina. Čujem neki glas u pozadini. Kad se vraćaš? pita me. Sutra, kažem. Sutra? pita ona. Da, sutra sam doma, ljubavi. Marny kaže: Jedva čekam.

A od svega onoga što smatramo svojim važnim otiskom nema zapravo ništa. Tekstovi koje smo napisali brzo se zaborave, pjesme koje smo pjevali sahrane se s nama, uz manje ili više patetike i predstave, i svijet nas, nasreću naravno, brzo zaboravi i pregazi odlazeći kao i uvijek svojim neumornim i hladnim putem. Umremo li sad, usred tog svijeta, na podu neke trgovine, usred nekog prevažnog i užurbanog zbivanja kojim taj svijet pulsira, nitko to neće ni opaziti. Svijet će, nasreću naravno, samo proći preko nas, kao i preko Leona Ledermana, uostalom, kojem su neki dan prodali njegovu Nobelovu nagradu da bi mogli platiti troškove liječenja demencije.

Moram priznati da mi se, nakon početne nelagode, počelo sviđati ležati na podovima trgovina. Veselio sam se novom danu i pronalazio nove trgovine i centre u kojima sam mogao testirati svoju tezu. Nešto se dogodi s osjetilima, izoštre se dok tako ležiš kao mrtvac. Kad zažmiriš i zatvoriš oči, svi zvukovi postanu jasniji i izrazitiji, sve se približi. Ležao bih tako i slušao kako kovanice padaju na pultove, razgovore, dječji plač, svađe, smijeh, vrata koja su se otvarala i zatvarala, mobitele, kolica, stropne ventilatore. Ležao bih i slušao život kako ide dalje.

Nema tu mjesta za zahvalnost ili pamćenje trgovca koji prodaje najbolji namještaj na svijetu i koji će točno znati što je upravo vama potrebno, dostaviti vam najbolju robu, zapamtiti vas i pozdraviti na ulici, upitati prlja li se trosjed i trebate li još što. Kome to uopće treba, pogotovo u ovom dementnom svijetu koji je baš sve zaboravio, i ratove i krv, i patnju i povijest i zadovoljava se instantnim sklopivim rješenjima - sklepanim namještajem, žarko obojenim smećem, laži tako pogodnoj za ova sklepana i lažna vremena.

Jer prije otvaranja Ikea je u novine stavila velike oglase u kojima je rekla ljudima da donesu svoj stari namještaj jer ga se kod njih mogu besplatno riješiti. Kod Ikee, kod Ingvara Kamprada, čovjeka koji nikada ništa ne baca! Poslagali su ondje nekoliko kontejnera, poput lijepih simbola našeg vremena, i ljudi su dolazili sa svih strana kako bi se riješili svog kvalitetnog namještaja. Bacali su kvalitetu kao da se rješavaju stare hrane. Mnoge komade tog namještaja sigurno su kupili kod nas. A sad su gladni novoga. Da u to vrijeme nisam još uvijek morao paziti na svoju reputaciju, otišao bih do tih kontejnera i izvadio namještaj. Pogledajte! rekao bih ljudima. Gospođo, zar ćete baciti ovaj dragulj? Ova je stolica puno bolja od bilo koje stolice koju ćete kupiti tu unutra! Radi se o sasvim drugom komforu! Pogledajte taj harmonični dizajn! Jeste li sigurni da dobro postupate, dragi gospodine? Ljudi tako žele vjerovati da je proizvod dobar ako je cijena niska. Ali čim nešto košta, odmah se počnu žaliti. Dok to smeće od namještaja iz Ikee izgleda kao smeće, miriše kao smeće, onda to smeće još moraš sam i sastaviti, a jednog lijepog dana to će se smeće samo i raspasti. To Ikea zna i zato i proizvodi smeće, ne prodaju nam ono što trebamo, nego samo žele da kupujemo novo, hoće da se okružimo smećem zato što će nam tako lakše prodati još smeća.

Sve, dakle, na svijetu završava u smeću, bilo ono kvalitetno ili ne, sve će završiti u kontejnerima, tim lijepim simbolima našeg vremena. Zato nije ovaj tekst trebalo ni pisati, a vrijeme je trebalo posvetiti ljubavi jer će ponedjeljci opet doći i trebat će opet ustati i prevariti se, a danas je ipak nedjelja. Maglovita, doduše, ali ipak nedjelja za one koji imaju ljubavi.

O, Marny, sanjao sam o tebi 24 godine prije nego što sam te vidio, nedostajala si mi 24 godine prije nego što sam te otkrio. Marny, ne prođe ni dan da nisam zahvalan na tome što sam te upoznao. Sjećaš li se? Znao sam stati ispred frizerskog salona u Bryggenu, gledati te kako radiš, bio sam ljubomoran na sve muškarce koji su došli da im kosu opere i ošiša Marny Kolås. Prije nego što smo se vjenčali, nismo imali kamo otići, ja sam stanovao s roditeljima, kod svojih. Kamo bismo otišli? Htjeli smo raditi sve ono što bismo radili kad ne bi bilo potencijalnih svekrva i tastova. I zato sam odlazio do salona pred Marny kad bi završila s poslom, dugo smo se se šetali po Fjellveienu, zastajkivali svakih sto metara pa se ljubili i grlili. Sjećam se kiše kako lupka o kišobran. Bergen nikad nije bio dobar grad za mlade ljubavnike, ali stajali smo ispod krova kioska uspinjače, stajali smo ondje dok nam se tijela ne bi pronašla, i zato je zvuk kiše na kišobranu oduvijek bio zvuk tebe, Marny. Oprosti mi, ljubavi.

Sutra je ponedjeljak je tužan roman. Nema tu nikakvog humora, osim onog kojim se sami namjerno vrijeđamo nadajući se da ćemo otupjeti do te mjere da se možemo nasmijati. Roman je to o ponedjeljcima koji nas na kraju pregaze i ljubavi koju nam na kraju otmu. Sutra je ponedjeljak roman je o zaboravu i demenciji koja sve ono što smo uspjeli sačuvati od svijeta smeća nemilosrdno pretvara u smeće, uključujući i sve one maglovite i kišne nedjelje koje smo posvetili ljubavi. Ne možemo spasiti ništa i nitko još nije objasnio zašto volimo, ali može biti da su ipak sretni oni koji vole. Teško je bez toga ustajati ponedjeljkom.

Kad su Goginu baku i djeda intervjuirali za jednu lokalnu radio-stanicu povodom 60-godišnjice braka, novinar je na kraju baku upitao što još želi od života i raduje li se još čemu u budućnosti. Baka mu je odgovorila da oni još samo žele umrijeti zajedno, u isti dan. Novinaru se taj dio nije dopao, mislio je valjda da će nagrditi sve ono lijepo i veselo što su mu ispričali o zajedničkom životu pa je taj komad izrezao u montaži. Meni je to bio najdirljiviji dio. O tome je roman Frode Gryttena, a Grytten vrlo dobro zna o čemu piše. Odlična knjiga.

Sutra je ponedjeljak, naslovnica knjige
<< Solidarni s izvrsnima O ovcama >>

Zadnji put osvježeno: 7. listopada 2018. godine.