Pravo na ljenčarenje (11. veljače 2019. godine)

Krajem 2013. godine, dok sam svakotjedno nastupao na javnoj hrvatskoj dalekovidnici, u jednoj sam emisiji rekao da se pomalo brinem što se cijelo stoljeće nakon radničkih demonstracija za osmosatno radno vrijeme bavimo pravom na rad, umjesto da razgovaramo o pravu na nerad. Naravno, u zemlji u kojoj živimo, ta se izjava tumačila uglavnom prizemno politički, da se radi o ostacima socijalističkog mentaliteta i jugokomunizma, starim neprijateljima novog svijeta i samostalne Hrvatske. Oni koji su takvo što pomislili i napisali pritom su zaboravili da je upravo socijalizam živio na kultu radnika-udarnika, Alije Sirotanovića i Arifa Heralića, rudara koji prebacuju sve moguće norme kopajući danonoćno ugljen, a za svoj trud ne traže nikakvu nagradu osim veće lopate. U toj je anegdoti sadržan moralni kredo jugoslavenskog socijalizma i svetački lik udarnika koji je imao cilj donekle zamijeniti one uobičajene svece s ikona, koji uglavnom slabo šta rade i ne doprinose socijalističkoj zajednici i napretku radnog naroda.

U tjednima koji su slijedili, tu i tamo sam dopunjavao svoju izjavu, u malenim paketima riječi, koliko forma talk-showa jednog zabavnog programa koji bi htio biti intelektualan dopušta. Znao sam tako citirati Buckyja Fullera, recimo onu njegovu o tome da se "moramo riješiti naizgled točnog, a zapravo potpuno pogrešnog koncepta da svatko mora zarađivati za život" ili ukazivati da je inzistiranje na izvrsnosti samo novi oblik radnog moraliziranja. Prisjetio sam se toga, evo skoro šest godina kasnije, zato što su me zamolili da, opet za televiziju, ali jednu drugu, kažem nešto o "pravu na ljenčarenje". Bit će valjda da sam ostao usamljeni ekspert za nerad i "ljenčarenje" i da nitko drugi o tome ne smije ni zucnuti pa makar samo onako teorijski, apstraktno, rastavljajući riječi i pojmove na slogove i ukazujući na problematičnost koncepcije i konstrukcije radnog morala. Pa moram onda ja.

Govoriti o "pravu na ljenčarenje" zapravo znači potpuno spustiti gard i otvoriti se širom čak i najnesposobnijim udaračima. Tko u ovom krajnje ispravnom i vrlom vremenu uopće može propitivati vrijednost i značenje rada i tko je do te mjere dekadentan da relativizira trud bijednih i siromašnih koji ni ono malo što imaju ne bi imali bez napornog rada o kojem im život ovisi? No, to plitko moraliziranje mora se naravno podvrgnuti kritici. Zašto su bijedni i siromašni bijedni i siromašni iako mnogi od njih naporno rade, a zašto su bogati rastrošni i bogati iako mnogi od njih često ne rade baš ništa? Očito se ovdje radi o tome da je radno moraliziranje najobičnija krinka ispod koje se krije prava istina o ekonomsko-radnim odnosima i značenju i kontekstu rada.

Treba, naravno, početi od početka: što bi to uopće "pravo na ljenčarenje" trebalo značiti i o čemu uopće govorimo? Konzultiranjem rječnika hrvatskog jezika zaključujemo da je lijen onaj koji ne voli raditi, koji malo radi ili koji izbjegava napor, a one koji su lijenom oprečni nazivamo marljivim i radinim. Ljenčarenje znači "ne raditi ništa zbog lijenosti", dakle ne znači samo "ne raditi ništa", nego ne raditi ništa zato što se raditi ne voli i zato što se rad izbjegava. Pod radom u hrvatskom jeziku mislimo na razne stvari. Neke od jezičnih definicija u pojam rada uključuju i koncept korisnosti, neke koncept plaće i naknade (zaraditi), a neke manje više ponavljaju fizikalnu definiciju rada. Već tu se očito nalazimo na skliskom terenu jer jezične definicije u sebi uključuju koncepte koji mogu, ovisno o ideologijama kroz koje ih se gleda, značiti različite stvari. Što, na primjer, znači "korisno" u kontekstu rada? Korisno za koga i po kojim kriterijima? Opravdava li sama činjenica da se za rad dobiva plaća njegovu korisnost i opravdanost, ili su to dvije različite, a ponekad i isključive definicije rada?

Riječi su, naravno, samo naizgled neutralna sredstva komunikacije. Mnoge od njih sadrže i definiraju moralno-kulturni okvir unutar kojeg se izmjenjuju. Koristeći riječi, teško je misliti izvan onoga što riječi priopćavaju, pogotovo ako su natopljene vrijednosnim značenjem. I riječ "ljenčarenje" je takva. Ljenčarenje, dakle, nije sloboda od radne prisile, nego grijeh - ljenčari se "zato što se ne voli raditi", a kako je rad civilizacijska i kulturna vrijednost, ljenčarenje je, naravno, grijeh. Ljenčarenje i rad definiraju zapravo naše vrijeme, a to kako ga provodimo moralno označava život koji živimo - sagriješismo li lijeno ili uzorito odradismo svoj vijek? Vrijeme se, barem kod vrijednih pojedinaca koji doprinose zajednici, dijeli na vrijeme rada i vrijeme odmora od rada, tj. vrijeme života pojedinca ima pravog smisla utoliko ukoliko se veže za i odnosi prema radu - sve ostalo je, kako se kaže, "gubljenje vremena" [1]. Pa čak i kad se odmaramo, ne odmaramo se zato da uživamo, da budemo U ŽIVOtu, da živimo, nego se odmaramo od rada, zato da bismo nakon odmora mogli opet, a poželjno je i još bolje i više, raditi - na kraju, svoj smo odmor pošteno zaRADili [2]. Tek u takvoj kontekstualizaciji odmora možemo se odmarati mirne savjesti, shvaćajući svoje "poroke" življenja i uživanja kao sredstvo da radimo još bolje. Griješili smo, ali će nam biti oprošteno kad opet marljivo prionemo radu i zarađivanju plaće. Lijenost je, naime, i jedan od sedam glavnih grijeha prema kršćanskom učenju. No, za razliku od vjerskog, religijskog grijeha ljenčarenja, koji se obično navodno kažnjava u drugoj, naknadnoj stvarnosti i dimenziji, grijeh ljenčarenja i bijega od rada i izvan kruto definiranih godišnjih odmora i vikenda, grijeh neispunjavanja zadanih normi i ishoda, kažnjava se u ovom svijetu, u konkretnoj realnosti i to čim prije [3]. Po tome je kazna ovog stvarnog, "real-ekonomskog" svijeta mnogo okrutnija od one kojom straše religije. Treba kazniti lijenčine da gore u vječnom ognju ovog svijeta kojem ne žele služiti. Neka se, na primjer, razbole i umru bez pomoći koju ne mogu platiti je nisu zaRADili svoju plaću! Neka umru od gladi jer su smrtno krivi zato što ne rade i ne žele raditi! Tko je danas, osim možda vjerskih fanatika, u toj mjeri osjetljiv na bludnost, oholost, neumjerenost u jelu i piću, zavist i škrtost kao na lijenost? Pohlepa, kao preostali nespomenuti kršćanski grijeh, zapravo se i ne smatra grijehom u realnom ekonomskom svijetu, nego je mnogi smatraju zdravim nagonom koji pogoni radni sustav. Tako se uz dobro utuvljeno značenje riječi "lijenost" rebrendirala i riječ "pohlepa" zato da adekvatno utjelovi ekonomske okvire i odnose i radni moral.

Doduše, pohlepa se "rebrendirala" tako da se uglavnom ne koristi tamo gdje bi je trebalo koristiti, nego se umjesto nje umeću druge riječi pozitivnog značenja. Tako se, na primjer, klasu najbogatijih rijetko opisuje kao pohlepnu, nego se ističu njihove navodne radne zasluge. Koliko samo filantropi rade dvadeset i četiri sata dnevno, pomažući nesebično svijetu i onima obespravljenima, dijeleći novce šakom i kapom, unoseći se u taj "posao" srcem i dušom?! No, i iz elementarnih ekonomskih modela, a i iz svakodnevnog uvida, znamo da profit u ogromnom postotku ne odlazi onima koji imaju srce i dušu, nego onima koji već imaju najviše, a zarađuju posve neovisno o "srcu i duši", zapravo na tuđem radu i tuđim srcima i dušama. Mnogima je današnji svijet rada i nemoguće zamisliti bez onih na vrhu, najvrjednijih i najradišnijih od nas, bogatih investitora koji svojim altruizmom omogućuju postojanje rada i radnih mjesta i koje upravo zato treba osloboditi svih poreza da bi sustav rada i proizvodnje uopće funkcionirao. Tom se vrstom altruizma koja zasigurno iskupljuje mnoge grijehe ne može baviti bilo tko nego samo oni najbogatiji, koji imaju ogromne količine novca i koji mogu podnijeti svu težinu rada i neizvjesnosti koju mi obični smrtnici ne možemo ni zamisliti. Tako barem piše u novinama. One malo ozbiljnije, a i iskrenije novine, ne bave se navodnim altruizmom i radnim elanom bogataša nego ih uistinu nazivaju pohlepnima, ali toj njihovoj osobini pridaju gotovo magičnu kvalitetu bez koje bi ekonomiju bilo posve nemoguće zamisliti - ako, dakle, i jesu pohlepni, taj grijeh moraju nositi na svojim plećima da bismo svi mi ostali mogli zarađivati svoje plaće i sudjelovati, u okviru svojih mogućnosti, u stjecanju.

Pa ipak, nakon sve propagande i odgojno-obrazovnog utuvljivanja, istinskim i osviještenim "lijenčinama" se zavidi, donekle slično kao što se zavidi i mudracima, sanjasinima i debelim bodisatvama koji prezirno, a ponekad i s dozom sjajnog humora, odbacuju privid "stvarnog" svijeta koji bi se htio utuviti riječima, odgojem i tradicijom. "Ima previše vremena!" izgovara se sa zavišću, jer svjesne "lijenčine" uistinu pokušavaju povratiti kontrolu nad svojim vremenom i životom. No ta je zavist opasna i dobro pripazite da je kod koga ne izazovete! Tog, naime, tko ima "previše vremena" da živi, da se bavi nečim što ga veseli i oslobađa, a što ne donosi nikakav profit, treba svakako zbog tog grijeha kazniti. Otkud mu uopće ta lijena ideja da bi "radio" nešto za svoju dušu? To svakako nije rad, barem ne u onom smislu u kojem smo naučeni razumijevati rad. Taj se moralizatorski odnos naše civilizacije prema navodnim "lijenčinama" i nezaposlenima jasno vidi i u državnim pomoćima za nezaposlene. Tu ćete pomoć, čak i u najnaprednijim i socijalno najosjetljivijim društvima moći dobiti samo ukoliko možete dokazati da posao niste mogli pronaći i ako niste do te mjere moralno iskvareni da ste poslove koji su vam nuđeni odbijali. Ukoliko ste, dakle, odbili ponuđeni vam posao, pomoć ni ne zaslužujete niti ćete je dobiti. Počinili ste neoprostivi grijeh.

Pravovjerni radnik, vrijedni član radne zajednice, uvijek odgađa življenje za budućnost; on je obrazovan i odgojen da strepi da će budućnost donijeti nevolje koje se neće moći nikako prevazići osim ako se za njih ne pripremi radeći danas. Lijenčina, nasuprot tome, želi živjeti i uživati danas i odmah. Pogotovo se to odnosi na osviještenu lijenčinu koja zna da nikoje drugo vrijeme ni ne postoji osim ovoga koje upravo živimo i da onaj koji ne zna živjeti danas neće znati živjeti ni sutra. Osviještena lijenčina također dobro zna da je cijelo evanđelje rada uglavnom napuhnuta zlokobna bajka ne bi li se vrijednim radnim ljudima otelo ono jedino što imaju - vrijeme, tj. ne bi li ih se uvjerilo da rade, i to uglavnom za gigantske profite drugih, umjesto da žive. Za te se potrebe ponekad propagira i priča o radu kao načinu života i zanimanjima koja nisu zapravo rad nego "životna strast" ili nešto slično. No ta je priča očita podvala jer se čak i u donekle zanimljivim i kreativnim zanimanjima ne nagrađuje nikakva "strast" nego konkretna norma koja se posvuda mjeri i povećava svaki put kad se dostigne, a nameće se čak i u djelatnostima u kojima norma nema baš nikakvog smisla. Svugdje je danas na snazi histerija mjerenja, prebacivanja norme i sveopćeg i svakodnevnog napretka koji se iz izmjerenih podataka očitava. Sve raste, svake godine sve više i više, premda se o suštini i značenju izmjerenih podataka rijetko tko pita.

Koliko je životni stav lijenčine opasan najbolje nam govori moralna pouka u priči o cvrčku i mravu - cvrčak je lijenčina koja uživa i svira danas, ali zbog toga će patiti i biti kažnjen kad dođe zima, jer zime naravno uvijek dolaze. Mrav je vrijedni radnik i uspijeva preživjeti zimu zato jer se za nju spremao ljeti. Ima u cijeloj toj priči ipak nečeg nejasnog jer cvrčak ipak uŽIVA dok mrav tek preŽIVLJAVA pa čak i kad zima dođe on planira proljetne radove u strahu od iduće zime i volatilnosti tržišta kapitala. [4]

Mržnja, a zapravo podsvjesna zavist prema onima koji se pokušavaju otrgnuti okovima rada, a nisu oni s vrha ekonomske distribucije koji na to imaju svako "pravo", toliko se duboko usadila u međuljudske odnose da oni koji mrze navodne "lijenčine" ni ne shvaćaju da su odgojeni i kondicionirani da mrze. Jer roblje se najbolje nadzire tako da se zapravo nikako posebno ni ne nadzire, nego da se robovi sami pobrinu da nikakve ideje o slobodi nikome iz njihovog kruga i ne padaju na pamet - tako su naučeni i odgojeni i utuvljeno im je da su njihov radno-ropski položaj i stalno strahovanje za vlastitu egzistenciju i egzistenciju svojih obitelji jedini mogući način na koji se ekonomija može odvijati. Silni prevrati na burzi, propadanja valuta i biznisa, kamatne stope federalnih banaka, opcije s ugovorenim prinosima u budućnosti, sve su to razlozi da radni ljudi strahuju za vlastitu egzistenciju premda sa svim tim zapravo nemaju ništa i skoro sigurno neće nikad ni imati ništa, jer je bavljenje takvim stvarima privilegija onih s vrha raspodjele - formalno je dostupno svima, ali zapravo je dostupno samo onima koji imaju velike količine novca.

Radni mučenik, dakle, pati. S tim se, zapravo, nikako ne treba ismijavati, radnici uistinu i vrlo često pate zbog položaja u kojem se nalaze. No, osim toga što pati i bori se i svakodnevno strepi za svaku kunu, on je i kondicioniran da mrzi sve one koji smatraju da rad i život trebaju biti nešto posve drugo. Za takve lijenčine se svakodnevno izmišljaju nova imena i pripovijedaju se nove strašne priče o tome čime se oni bave tako da se slika o njima osvježi. Takve lijenčine, dakle, ako i imaju kakav posao, svakako zaslužuju otkaz, jer svojim anarhičnim stavom ugrožavaju sustav rada, a i zato jer očito imaju previše vremena da se bave glupostima. Svi moraju radno-pravednički strahovati i svima mora biti podjednako loše, a zapravo lijenčinama mora biti i mnogo gore, zbog razloga pravde i morala, jer se ipak radi o "uhljebima", što god to bilo. To je "radno pravovjerje" zapravo grozomorno propadanje ljudskosti i mogućnosti zamišljanja drukčijeg svijeta, a mržnja i zavist proglašeni su moralnim u radnom smislu. Nedavno sam, tiho i iz pozadine, svjedočio razgovoru dvojice programera, sretnih da mogu napisati pokoju liniju koda, svakodnevno i po normi, uvjerenih da ih to čini moralno superiornima onim "gadnim uhljebima", kako rekoše, iz javnog sektora "kojih je u svakom trenutku na bolovanju barem 3%". Oni nisu ni pomislili da je njihova svakodnevna šljaka bez stvarne mogućnosti za duže bolovanje ponižavajuća i ni ne sanjaju da po tome nešto promijene. Umjesto toga, oni žarko žele da "uhljebi iz javnog sektora" uvijek budu na svom poslu i nikad ne idu na bolovanje. Kao i oni. Radi se o moralu, na kraju.

Radni moral i egzistencijalni strah koji uz njega ide tako omogućavaju postojanje radnika koji marljivo rade, stižu normu, ruše cijenu rada, trpe, ne traže bolovanje ni odmor, a uz to još i stvaraju atmosferu hajke na sve one koji se za sva prava osim prava na rad pokušavaju izboriti, nazivajući ih lijenčinama. Može li se uopće zamisliti pogodnija situacija za one koji profitiraju od njihovog rada?

Koje je zapravo značenje rada i predstavlja li on uistinu neupitnu vrijednost sam po sebi? A što je onda s radom na proizvodnji peći za spaljivanje trupala u konc-logorima u kojima se usmrćuje cijeli jedan narod? Je li taj rad vrijednost ili je sredstvo održavanja zločinačkog režima i provođenja genocida? U ovom ekstremnom slučaju, koji nipošto nije jedini nego je izdvojen radi jasnoće, posve je jasno da rad ne predstavlja vrijednost izvan konteksta pa stoga i ljenčarenje treba sagledati u kontekstu. Rad ne nosi moralnu kvalitetu sam po sebi. Njegovo značenje realizira se tek u odnosima moći u društvu u kojem se odvija. Da se kaže nešto o moralnosti rada treba, između ostalog, pitati:

• Za koga se i zašto radi?
• Koji su proizvodi takvog rada?
• Tko ubire najveću nagradu i dobit od rezultata takvog rada i s kojim pravom?
• Kakav je utjecaj takvog rada na okoliš i zdravlje ljudi?
• Rezultira li takav rad patnjom i smrću drugih ljudi za koje mi primamo radnu naknadu?

  No, takva se pitanja ni ne mogu uistinu i srčano postaviti dok se temeljito ne preispita značenje naknade i nagrade za rad. Evo konkretnog primjera: zašto su lijekovi za izuzetno rijetke bolesti, pogotovo djece, toliko skupi? Zašto jedna mjesečna terapija za teško bolesnu djecu lijekom za koji čak nije ni izvjesno da će popraviti njihovo stanje košta stotine tisuća pa i više eura? Tko ubire profit od takvog lijeka i rada čiji je on rezultat? Odgovori su manje-više poznati - ogroman udio u profitu tipično ubiru oni koji su lijek otkrili i patentirali te financijeri koji su im pomogli da sklepaju neki proizvodni proces na osnovi tog patenta. Od ove dvije grupe, prva je uistinu nešto radila, a druga u tom procesu nije radila baš ništa, osim što je dala sredstva za financiranje tehnološkog procesa i ishođenja patenta. Naravno, utuvljuje nam se da je upravo to veličina vizionara slobodnog tržišta, jer upravo zbog njihovog rizika i nesputane vizije i imamo lijek o kojem ovise mnogi životi. Pritom se rijetko postavlja pitanje zašto bi nečiji životi uopće ovisili o volji bogatog "vizionara" koji će na svemu zaraditi ogromne dodatne svote novca, čak i ako mu taj konkretni lijek i to konkretno ulaganje propadnu. Upitajmo se dodatno što uopće znači taj patent i svi zakoni koji ga reguliraju, i otkud pravo onome koji na lijeku zarađuje da ga prodaje po gigantskoj cijeni samo zato što uvijek postoji adekvatna potražnja i bolesni koji sve svoje nade u taj lijek polažu?
  
  Cijena je, kao što smo dobro naučili, rezultat odnosa ponude i potražnje, i o njoj se, za razliku od lijenosti, tipično ne govori u terminima moralnosti, nego navodne "znanstvenosti" ekonomskog modela koja bi trebala isključiti sve moralne dvojbe. Cijena i profit su dakle gotovo "prirodno-znanstvena" (!) posljedica zakonitosti tržišta - svaki je profit koliko god velik bio, uključujući i onaj ostvaren na bolesti djece, tako savršeno opravdan i izvan moralnih kategorija ukoliko je ostvaren u skladu sa važećim zakonima. Trebamo se naravno upitati o moralnosti takvih zakona ako oni omogućuju takvu vrstu profita za one koji već manje-više sve imaju. Ne izlazi li na kraju svaki patent za lijek iz stoljetnog rada znanstvenika i liječnika i svih onih koji su njihov rad podržavali, iz plodnog substrata istraživačkog rada financiranog u ogromnoj mjeri javnim sredstvima? Nije li na kraju svaki radni rezultat i proizvod u znatnoj mjeri vlasništvo zajednice jer ne bi ni postojao bez zajednice u kojoj se odvija i uvjeta koje zajednica osigurava, niti bi izvan konteksta zajednice imao ikakvo značenje? Ne bi li stoga i profit morao biti raspodijeljen mnogo šire po zajednici, s obzirom da zapravo ne pripada isključivo pojedincu koji je u zajednici rastao, u njoj se školovao i u njenom okrilju, a često i na njenim leđima, pokrenuo svoju profitabilnu ekonomsku djelatnost? Ovo je, naravno, anarhistička kontekstualizacija rada (Kropotkin), koju se stotinu godina potcjenjuje i namjerno ne shvaća ozbiljno s navodno dobrim razlozima koji nisu ništa drugo nego privatni interesi bogate vrhuške pažljivo štićeni ustavima i zakonima država i propagirani prema dolje kao "zdrav razum". Takva kontekstualizacija rada naglašava kooperaciju umjesto kompeticije, pomoć umjesto nadmoći, distribuciju resursa umjesto njihovog gomilanja u rukama navodno zaslužnih pojedinaca i njihovih nasljednika. Nije li uostalom, da malo privedem Kropotkina aktualnom trenutku, svaki rad entropsko i kemijsko opterećenje za okoliš u kojem se odvija? No, ne pripadaju li planet i okoliš ili bi barem trebali pripadati u jednakoj mjeri svim pojedincima? Stoga i raspodjela rezultata svakog rada koji se odvija u zajedničkom okolišu i na njegov račun, u istoj atmosferi koju dišemo i istoj vodi koju pijemo, mora biti široka. Drugim riječima, naknada za rad i profit od rezultata rada trebali bi biti, ako ni zbog čeg drugog, a ono zbog ekoloških razloga, široko raspodijeljeni po zajednici [5]. Buckyjevim riječima, svi smo mi astronauti na svemirskom brodu Zemlja. U takvom kontekstu i rad i ljenčarenje poprimaju posve drukčije okuse i značenja.
  
  Postoji ipak jedan naizgled univerzalni kontekst u kojem se radu može pridijeliti neupitna vrijednost - svaki rad koji pogoduje opstanku i preživljavanju ljudske vrste i svih pojedinaca je vrijedan i koristan. No čak i ako zaobiđemo probleme vezane uz moguće redefinicije "ljudske vrste", prema potrebama rasista i zločinaca, i ovo je vrednovanje rada problematično. Rad se, naime, barem otkako ne živimo u lovačko-skupljačkim zajednicama, u vrlo malom dijelu odvija radi "opstanka i preživljavanja ljudske vrste", a u ogromnom dijelu radi gomilanja i stjecanja vlasništva i moći i njenih simbola te radi održavanja odnosa moći. Služi li rad na gigantskoj jahti koja troši tonu dizela na sat "preživljavanju ljudske vrste" ili upravo nanosi ogromnu štetu preživljavanju ljudske vrste? Naravno, radnici koji za taj rad dobivaju plaću s pravom će ustvrditi da taj rad služi tome da bi oni kao pojedinci mogli preživjeti, no postavlja se pitanje zašto bi rad na takvom proizvodu u ekosustavu koji nam svima pripada uopće trebalo obavljati i ne bi li se s manjom štetom po okoliš i sve nas tim radnicima moglo podijeliti (da, podijeliti) sve ono što će od svoje plaće za rad na jahti kupiti? To jest, čak i ako se takav rad čini korisnim u očima konkretnih pojedinaca koji odgovaraju "zahtjevima tržišta", sasvim je moguće zamisliti proizvodne i tržišne sustave u kojima jahta ne postoji, radnici imaju sve što bi imali i da su dobli plaću radeći na jahti, a da na njoj ne rade i ne štete planetu. Jedini koji u cijeloj priči ostaje "kratkih rukava" je nesuđeni vlasnik jahte, ali on će kao čovjek velikog razumijevanja i ekološke svijesti sigurno shvatiti da je to za cijelu zajednicu i ekosustav mnogo bolje. Postoji, dakle, rad, koji premda naizgled koristi preživljavanju radnika, zapravo globalno šteti planetu i čovječanstvu, a u alternativnom bi se ekonomskom modelu mogao i ne obaviti, a da svi, osim naručitelja, i dalje budu jednako siti i sretni iako konkretnog proizvoda nema - naravno to je u krajnje radno nemoralno jer podrazumijeva ljenčarenje umjesto rada, a i dobivanje naknade za to ljenčarenje. Ideja o tome da se rad treba obavljati u maksimalnim količinama, stalno dostižući sve veće norme i to radi opstanka i preživljavanja vrste naprosto je još jedna od grozomornih podvala evanđelja rada. O tome posve dovoljno govori današnja raspodjela bogatstva gdje desetak pojedinaca posjeduje jednako kao i donja polovica ljudske vrste, a manje od 1% bogatih posjeduje više od pola svega na svijetu. Toliko o "ljudskoj vrsti".
  
  Drevni strah za opstanak koji je u nama usađen možda čak i evolucijski, koji je vrsta evolucijske "kazne" za naš ogroman mozak koji može pojmiti budućnost, zlorabi se da bi se radnicima utuvila ideja o nužnosti rada i nemogućnosti bilo kakvog drukčijeg ekonomskog svijeta osim ovoga [6]. Takav strah za opstanak i težak rad da bi se preživjelo bili su u nekoj mjeri nužni u povjesti čovječanstva, sve manje kako su se agrarne i sve druge tehnologije razvijale. No danas, kad tehnologija i znanost lako mogu pokriti potrebe opstanka cijele vrste, taj je strah neka vrsta atavizma koja se zlorabi. U priči o čovjeku kojeg priziva druga, plodna obala rijeke, a on zato sagradi splav i hrabrošću i trudom prijeđe riječne brzace, Buda pita što je tom čovjeku dalje činiti sa splavi? Ništa. Splav treba napustiti ili je uredno privezati na sigurnom i nastaviti uŽIVati u plodovima na obali. No, naš ekonomski sustav prisiljava nas da splav uprtimo na leđa i nosimo je kroz šumu i voćke zato jer i dalje imamo strah od divlje vode, a zapravo zato jer vladajućoj manjini koja se uspostavila u vremenu gradnje splavi koristi da teglimo kao stoka i splav i onih desetak vizionara i hrabrih investitora koji čavrljaju razgledajući okoliš i beru najslađe voćke iz svoje ugodne pozicije. I ponekad nam dobace kakav ogrizak preko ruba splavi. "Moralnost rada je moralnost robova, a suvremeni svijet nema potrebe za robljem." - tako bi vjerojatno rekao Bertrand Russell [7].

  

  Sav naš trud na razvoju znanosti i tehnologije izgradnje splavi nije na kraju koristio ničemu osim da nas upregne kao strahujuće i tegleće životinje. I ne samo to - znanost i tehnologija umjesto da se koriste za razumno, zdravo i sretno bivanje u okvirima okoliša zlorabe se za povećanje proizvodnje i profita manjine po svaku cijenu, bez obzira na štetu po okoliš. Još mobitela, još televizora, još automobila, bacaj staro, kupuj novo, litij crpi, bakar čupaj, naftu pali, samo žderi, samo drobi, samo proizvodi sve brže i sve više jer to je navodno neka vrijednost po sebi. Samo kupuj jer znaš da upravo to (štagod) želiš i da će ti život bez toga biti posve prazan. No, danas čak ni to nije dovoljno! Proizvodnja je toliko efikasna da je nemoguće da svi rade u proizvodnim djelatnostima, čak i ako u njih uključimo virtualnu proizvodnju npr. softwarea. Stoga se u zadnjih stotinjak godina umnogostručio broj zaposlenih u tercijarnim takozvanim "industrijama", a u zadnjih barem dvadesetak godina, svjedočimo o ogromnom broju ljudi koji rade poslove za koje uopće nije jasno da za njih postoji ikakva realna potreba, osim one da ti ljudi budu zaposleni i dobivaju plaću - često čak i oni koji ih obavljaju smatraju da ti poslovi ni na koji koristan način ne doprinose svijetu. David Graeber takve poslove naziva "bullshit jobs" (kenjaža od poslova, izmišljeni poslovi). Drugim riječima, sasvim je lako moguće zamisliti bolji sustav u kojim oni te poslove uopće ne obavljaju, a dobivaju plaću za "ljenčarenje". Takvi su poslovi npr. projektni uredi za prijave projekata i prevođenje konkretnih zamisli u tajni jezik onih koji će projekte ocjenjivati u drugim projektnim uredima. Ili agencijska administracija agencija koje nadgledaju agencije za štagod, gdje je ovo "štagod" obično neki realan rad, premda to u najnovijim inačicama čak i nije nužno - moglo bi recimo biti i agencija za nadgledanje nepotrebnog bujanja agencija. Radi se o nekoj vrsti birokratizacije protoka novca u društvu i zapošljavanja na tom poslu onih za čiji posao zapravo nema prave potrebe osim one da ne budu nezaposleni i traže svoju plaću (ja, naravno, predlažem da im se ona naprosto da iako su nezaposleni).
  
  Porast broja takvih poslova, navodno "menadžerskih" (govori se o "menadžmentu znanja"!), "uslužnih", "kontrolnih", "komunikacijskih", "konzultacijskih", "nadzornih" i "administracijskih", ogroman je posvuda, a oni koji takve poslove obavljaju često moraliziraju o važnosti rada (!), efikasnosti tržišta (!), o izvrsnosti i kompeticiji, uglavnom glasnogovore uobičajeno radno evanđelje koje one na splavi i dalje drži na vrhu [8]. Oni, ponekad nesvjesno, a ponekad zato jer strahuju da netko uoči da njihova radna mjesta nisu uopće potrebna, šire vijest o misteriju slobodnog tržišta i silnoj kompleksnosti mikro- i makro-ekonomskih tokova, o važnosti investitora, filantropa i financijskih vizionara, o prevratima na burzi, štednji, rezanju radnih mjesta, otkazima neproduktivnima i neutrživima (!), dodajući tako utuvljivanju radnog morala i dodatni strah koji uvijek ide zajedno s njim. Umjesto da odu doma i "misle o čemu god su mislili prije nego što su im rekli da moraju početi zarađivati za život", kako bi rekao Bucky, a ja bih dodao i da uživaju, oni zbog opravdanja svog postojanja i utuvljenog radnog morala služe perpetuiranju suludog, tjeskobnog, a uz to i neefikasnog radnog sustava kojemu suština sve manje postaje pravi rad i naknada, a sve više održavanje odnosa moći i vlasništva u društvu. A Russell bi vjerojatno rekao da "posve ozbiljno [želi reći] da se mnogo štete nanosi u suvremenom svijetu vjerovanjem u krepost rada te da je put do sreće i blagostanja u organiziranom smanjivanju rada." To je bilo prije 87 godina.
  
  Što bi se moglo dogoditi kad bi se društva uistinu suočila s činjenicom da resursa ima dovoljno za cijeli planet, da nije potrebno da svi rade i da bismo svi mogli raditi mnogo manje bez ikakve redukcije kvalitete života? Što bi se dogodilo kad bi pojedinci shvatili da bi mogli biti mnogo slobodniji, "ljenčariti", a zapravo živjeti i uŽIVati bez tlake radno-egzistencijalne ucjene? Što bi se dogodilo kad bi svi pojedinci inzistirali da se profit jednakije podijeli po zajednici koja ga omogućuje i da nad svojim vremenom preuzmu veću kontrolu, da rade duplo manje umjesto duplo više? [9] Takve osviještene "lijenčine" zahtijevale bi svakako da se splav prestane nositi i da se ispred nje i onih na njoj prestane prostirati crveni tepih jer je to posve besmisleno gubljenje vremena u plodnom okolišu na drugoj strani rijeke. No, u tom bi se slučaju oni na splavi sunovratili na tlo. Stoga je posve jasno kome odgovara propaganda radnog morala i u situaciji u kojoj nikakav rad ni strah nisu potrebni. Jasno je i zašto su osviještene "lijenčine" opasna prijetnja poretku - osviještene lijenčine znaju da je car na splavi gol i nikako ne namjeravaju dati caru carevo. Drukčiji svijet je, naravno, sasvim moguć.
  
  I na kraju - u pravu ste, postoje uistinu prave pravcate lijenčine i marljivi ljudi. Ali ne radi se uopće o tome ☺.

  

  [1] Moj pokojni djed Anton Šiber budio nas je jutrima, pogotovo sunčanim, kad je dan obećavao mnogo, govoreći, zapravo skoro pjevušeći pod prozorom spavaće sobe Ustaj lijeni, Bog sreću dijeli!. Postoji velik broj sličnih narodnih mudrosti o lijenosti i radu, recimo Ko prvi ustane, tog srića dopane, Tko rano rani dvije sreće grabi, Gora lijenost nego bolest, U lina ni kruva ni vina, Sidi Luce, al' ne sidi sunce ...
  
  [2] Nema nikakve sumnje da su višak slobodnog vremena i ljenčarenje majka kreativnosti i civilizacije. No, argument koji želim razraditi u tekstu ide mnogo dublje i objesnije i želi vrednovati "ljenčarenje" kao način da se živi bez okova "korisnosti", proizvodnje, utrživosti i isplativosti. Taj je argument dakle oštriji od onoga koji ljenčarenje vidi tek kao dobru podlogu za budući rad i kreativnost, premda tu mekšu verziju argumenta i ja, naravno, posve podržavam.
  
  [3] Treba ovdje, doduše, dodati da je kršćanski grijeh lijenosti u dobroj mjeri naknadna crkvena interpretacija, a da se u Novom zavjetu može naći i povoljniji odnos prema "ljenčarenju": Pogledajte ptice nebeske! Ne siju, ne žanju niti sabiru u žitnice, pa ipak ih hrani vaš nebeski Otac. Zar niste vi vredniji od njih? (Matej, 6:26).
  
  [4] Ovdje je dodatno zanimljivo da cvrčak u principu i ne mora biti lijenčina, da može raditi dan i noć svirajući, a da za to ne bude plaćen i nagrađen jer ne radi ništa "korisno", ništa što bi se dalo prodati. Takav argument potežu obično oni koji se i dalje boje riječi "lijenčina" pa je pokušavaju zaobići redefiniranjem mjerila lijenosti i korisnosti. No stalno bježanje od riječi "lijenost" je podvala na koju se nasjelo, a i kvari priču - to što cvrčak crnči svirajući neplaćeno u dvije smjene, od cvrčka pravi budaletinu umjesto prave lijenčine koja uživa u svirci.
  
  [5] U vezi s maksimalnim širenjem koncepta zajednice, Kropotkin se vjerojatno ne bi složio.
  
  [6] Apologetski mudraci tvrdit će da je upravo ovaj sustav proizvodnje i potrošnje posljedica naravi čovjeka, tj. da je i on "evolucijski" proizvod podjednako kao i čovjek i da naprosto najbolje odgovara na čovjekove žudnje. To je uobičajena, navodno "prirodno-znanstvena" apologija ekonomskih i društvenih fenomena čija se pojavnost pripisuje nužnosti, kao da društva i obrazovanje nemaju nikakvu moć da promijene odnose koji su navodno "prirodni" te kao da su ljudi životinje instinkta i "naravi" podjednako kao i zečevi. Ostaje onda ipak nejasno zašto se ekonomski modeli zapisuju u ustave država, zašto se nove članove društava indoktrinira kapitalističkim vrijednostima izvrsnosti, kompetitivnosti, poduzetnišva, uspjeha, rizika te se stvara privid da žive u najboljem od svih svjetova u kojem svi imaju jednaku šansu. Ako je sustav prirodan (što god to značilo ...), onda njegove vrijednosti ne treba utuvljivati jer se ukazuje kao nužnost pa stoga i ne primjećuje. Dodatno, licemjerno je govoriti da je upravo današnji sustav "prirodan" kad su ga dosad praktički isključivo usmjeravali oni na vrhu.
  
  [7] Vidi npr. >> Pohvala besposličarenju.
  
  [8] Treba uočiti da je za ovaj argument posve nevažno stvaraju li se ti poslovi u javnom ili privatnom sektoru - u oba slučaja ti poslovi rezultiraju plaćama koje bi se mogle isplatiti i da se poslovi ne obavljaju, ili barem obavljaju u manjoj mjeri. No, istina je da postojanje takvih poslova znači ponešto povećanu raspodjelu novca po zajednici, iako na posve pogrešan način. Vršnih 1 % u suštini nema ništa protiv takvih poslova, jer uspijeva i preko njih, ako su u javnom sektoru, izvući svoj golemi komad, a da pritom i dalje ne sudjeluje značajnije u raspodjeli niti ima problema s nezadovoljstvom velikog broja nezaposlenih. Dodatno, radni moral i odnosi snaga su očuvani upravo kako onako moćnima odgovara. Kao što Graeber primjećuje, ne radi se ni o kakvoj teoriji zavjere onih na vrhu, nego o donekle spontanoj, a donekle kratkoročno usmjeravanoj evoluciji sustava rada i ekonomije pod stalnim utjecajima najmoćnijih koja stoga i na duži rok u ogromnoj mjeri odgovara upravo njima.
  
  [9] Ovo razmišljanje dalje vodi prema garantiranom osobnom dohotku, ali nikako ne na način na koji se on podvaljuje kao zamjena za socijalnu pomoć, nego kao temelj za sasvim ugodan život i garantiranu podlogu standarda i prihoda na kojoj se ekonomska aktivnost može dalje odvijati - radi se zapravo o nultom nivou ugode i sigurnosti garantiranom svakom pojedincu, bez obzira radio on ili ne. Taj bi se osobni dohodak mogao puniti iz profita apsolutno svih ekonomskih i financijskih transakcija i značio bi raspodjelu profita i rezultata rada po zajednici o kojima sam ranije govorio u anarhističkoj kontekstualizaciji rada. Načini na koji se s garantiranim osobnim dohotkom eksperimentira (Finska, Kanada) kao mogućem poticaju za zapošljavanje, potpuno narušavaju ideju koju ja ovdje zastupam i debelo podbacuju u samoj zamisli. Daljnja razrada ove teme izlazi iz okvira ovog eseja.

  NADOPUNA: (26.2.2019.) Za emisiju Informer Nove TV kratko sam govorio o radu i ljenčarenju. Prilog je sastavila Gordana Gelenčer, a emitiran je 23. veljače. Kliknite na prozor ispod da ga pogledate (stream s YouTubea).

  << Kao monah Ryokan

  Riki je slobodan >>

  Zadnji put osvježeno: 17. ožujka 2019. godine